Naziv Bibliotheca Zriniana odnosi se na knjižničnu cjelinu nastalu tijekom povijesti i njezinih se 529 sačuvanih svezaka (među njima 29 rukopisa) nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, u posebnoj zbirci pod istim nazivom. Raspolažemo osim toga vjerodostojnim podatkom i o 202 nestale knjige (među njima je 5 rukopisa), koje su nekada bile dijelom knjižnice. Pouzdavajući se u povijesne i knjižničarske izvore možemo smatrati da su sigurno da su postojale brojne druge izgubljene knjige – njihov je broj mogao biti oko 120 – o kojima, međutim, nemamo pisanih izvora. Također ne znamo ni za jedan svezak koji bi prvotno pripadao ovoj knjižnici, a da bi kasnije bio svrstan u neku drugu. Zbog toga s potpunom sigurnošću trebamo odrediti trenutno poznati fond Bibliothece Zriniane kao povijesnu knjižničnu jedinicu koja se sastoji od sačuvanih 529 svezaka i 202 izgubljena, ukupno 731 sveska. Ovaj članak daje nacrt njezine povijesti.

Velik dio fonda Bibliothece Zriniane rezultat je nabave knjiga osnivača ove zbirke, Nikole Zrinskoga (1620–1664), pjesnika, vojskovođe i državnika. Jezgrom njegove knjižnice možemo držati one sačuvane ili izgubljene knjige koje su nabrojene u Catalogusu sastavljenom 1662. Osim njih, postoje brojne knjige u kojima možemo naći nedvojbeni trag o tome da su one bile u njegovu vlasništvu, zato i njih bezuvjetno trebamo držati dijelom njegove knjižnice. Uz to, u fondu Bibliothece Zriniane u velikome broju sačuvani su svesci u kojima, istina, nema nikakvoga traga da su pripadali Nikoli Zrinskomu, ali nema ni okolnosti koja bi mogla isključiti tu mogućnost: zbog toga i djela koja pripadaju ovoj trećoj skupini s velikom sigurnošću možemo pribrojiti pjesnikovoj knjižnici, prihvaćajući rizik eventualnih zabuna. Vlastita knjižnica Nikole Zrinskoga tako čini znatno više od tri četvrtine cjelokupnog fonda Bibliothece Zriniane. Kada govorimo o knjižnici osnivača, pred očima imamo ovako određeni skup knjigâ. Trebamo pri tome računati i s tim da je od knjiga pjesnika-vojskovođe priličan broj bez traga nestalih. Sigurno je morao raspolagati, primjerice, s jednim izdanjem Tassovih djela starijim od 1646. godine. Takvo izdanje, međutim, nije sačuvano, dapače nije ni navedeno u Catalogusu iz godine 1662.¹ Tomu slično, nema traga ni svesku koji bi sadržavao Busbecquiusov Exclamatio, iako je, kad je pisao Afij protiv Turaka, ovo djelo imao u rukama.² Iako nikada nećemo biti u mogućnosti rekonstruirati cjelokupni nekadašnji fond, danas poznati materijal pruža jedinstvenu priliku za upoznavanje povijesti jedne od najznačajnijih ugarskih knjižnica u XVII. stoljeću, te za upoznavanje knjiga najvećega mađarskog pisca XVII. stoljeća.

Poznato je vrlo malo zbirka knjiga iz Ugarske XVI-XVII. stoljeća koje bi svjedočile o privrženosti knjigama unutar više naraštaja jedne obitelji. Ni čakovečka knjižnica Nikole Zrinskog nije bila takva. Naravno to ne znači da nemamo nekih podataka o načitanosti njegovih predaka.

U izvorima koji se odnose na njegova djeda, Jurja Zrinskoga (1549–1603), našli smo jedan jedini podatak koji svjedoči o tome da je djed imao u rukama neku knjigu ili neki politički letak. U jednom svojem pismu koje je 12. prosinca 1571. iz Monyorókeréka poslao svojemu zetu, humanističkomu eruditu, Boldizsáru Batthyányiju³, između ostaloga piše: “Nadalje znadem da je Vaša Preuzvišenost ex litteris čula o bitki na moru [bitka kod Lepanta!] i razumjela to. Evo Vašoj Preuzvišenosti sada ponovno šaljem ono što je napisano o biti te bitke kako mi je također poslano iz Mletaka. Jer jedan moj primorski prihodar bio je u Mlecima po kojem je to poslano. Zato Vaša Preuzvišenost zacijelo može povjerovati da sam Vam dao poslati spis koji je pri tome i tiskan.”⁴

Ne znamo mnogo više ni o knjigama oca Nikole Zrinskog, pjesnika Jurja Zrinskoga (1598–1626). Galeu Martis Kristófa Lacknera (n° 215) sigurno je imao, jer ju je dobio od autora, a kasnije ju je darovao voditelju imanja Istvánu Jóni te je ona na kraju dospjela zajedno s više Jóninih knjiga u zbirku Nikole Zrinskoga. Juraj Zrinski dobio je 1618. jedno lionsko izdanje pripovijesti Curtiusa Rufusa o Aleksandru Velikom (n° 31) od Istvána Szilágyija, koji je vjerojatno bio prezbiter u crkvi Svetoga Nikole u nekome naselju.

Ime Istvána Jóne, voditelja imanja u Čakovcu, spomenuo je već Károly Széchy⁵ u vezi s poviješću knjižnice. O njegovu životu, međutim, ni danas ne znamo više od toga. Iz njegove knjižnice – koju je pisac možda već u mladosti upoznao – 15 svezaka dospjelo je u vlasništvo Zrinskoga (veći su dio među njima koligati). U većini njih navedeno je samo njegovo ime i lozinka (Post tenebras lucem), eventualno nadnevak nabave. Od nadnevaka, posljednji je iz 1633, dakle ni knjige nisu dospjele u čakovečku knjižnicu prije toga datuma. Postoji mogućnost da ih je Zrinski preuzeo nakon smrti voditelja imanja (godinu ne znamo).

Očigledno je, dakle, da pjesnik nije mogao naslijediti mnogo knjiga, osnivanje vlastite knjižnice rezultat je njegove ljubavi prema knjigama. Odlučujući poticaj u tome pogledu moglo je biti putovanje u Italiju. Slično većini mađarskih đaka-

-pelegrina i putujućih mladih aristokrata, i u njegovu slučaju možemo biti sigurni da je mnogo knjiga donio kući sa sobom. Imao je izvanrednu mogućnost izbora na sajmovima knjiga u talijanskim gradovima. Kao lijepu uspomenu na Rim što ga je posjetio 1636, čuvao je pjesmaricu s vlastoručnim potpisom autora, pape Urbana VIII. (n° 260). Brojne predstavnike suvremene talijanske književnosti sigurno je tada i otkrio. Činjenica da je znatan dio knjiga koje danas imamo objavljen onih godina koje su neposredno prethodile putovanju u Italiju, ili onih koje su slijedile za njim, očito dokazuje njegovu važnost u povijesti knjižnice.

Kupovanje knjiga, svakako je poslije ovoga putovanja uzelo većega maha. Bilo bi dobro imati izvor tipa onog što ga imamo u slučaju Boldizsára Batthyánya⁶, kada bismo, dakle, mogli raspolagati s računima nabavljača knjiga Nikole Zrinskoga, točno bismo si mogli predočiti način nabave, označivši tiskare, trgovačke kuće kod kojih je kupovao. Takvo nešto, nažalost, nemamo. Istraživanje podataka impresuma i naknadnih zabilježaka unutar knjiga koje i danas imamo, čini neupitnim zaključak koji se mogao očekivati i bez detaljnog ispitivanja, naime da je pjesnik kupovao knjige za sebe ili davao nalog za kupovanje knjiga prvenstveno u Mlecima i Beču. U slučaju Mletaka možemo i dalje ići s našim tvrdnjama, iako ne raspolažemo nijednim podatkom koji bi neposredno upućivao na to da je bilo tko od navedenih osoba mogao ispuniti ulogu posrednika Zrinskoga za nabavu knjiga.

Alessandro Moro obavljivao je financijske poslove i za hrvatskog bana u Mlecima: Zrinski je bio u kontaktu s njim već 1655. (kada ga je izvijestio o jednoj svojoj pobjedi⁷), a 1664. Moro mu je bio posrednik kada je primio novac od francuskoga kralja.⁸ Giacomo Piccini, bakrorezac, radio je za nekoliko mletačkih nakladnika čija se izdanja nalaze u čakovečkoj zbirci;⁹ budući da je bio u neposrednoj vezi s obitelji Zrinski (on je ilustrirao hrvatsku Syrenu Petra Zrinskoga), moguće je da je s njom uspostavio veze i povodom nabave knjiga. Na zadnjoj je ploči vojnopovijesnog djela Girolama Catanea (n° 197) navedeno ime Marca Ginammija, uglednoga mletačkoga nakladnika i trgovca knjigama. Iako ne znamo tko je to ondje napisao, ipak za pretpostaviti je da je Zrinski kupovao knjige i od njega, već i zbog toga jer je u njegovoj knjižnici bilo više knjiga što ih je objavio Ginammi. Na kraju, nije nemoguće da je Zammaria Turrini koji je 1660. objavio hrvatsku varijantu Adriai-tengernek Syrenaia bio u dodiru s obitelji i kao trgovac knjigama. U vezi s nabavom knjiga u Beču također možemo spomenuti ime Matthaeusa Cosmeroviusa, nakladnika Syrene iz 1651. i tiskara kojega je mađarsko visoko plemstvo rado angažiralo.

Dobro znamo kako je europska trgovina knjigama u XVII. stoljeću bila dovoljno razvijena da istraživanje po mjestu objavljivanja daje jedva nešto više od daleke naznake, ipak vjerujemo da nije suvišno osvrnuti se na to u nekoliko riječi. Nije začuđujuća činjenica da je 37,98 % knjiga, koje su s velikom vjerojatnošću bile u vlasništvu Zrinskih, objavljene u Italiji, od kojih više od 68 % u Mlecima. U Njemačkoj je objavljeno 21,93 %, i tu treba pribrojiti i 5,07 % švicarskih (makar na latinskome, francuskome i talijanskome jeziku), te 4,52 % austrijskih izdanja. Iz Francuske potječe 8,85 %, iz Sjeverne Flandrije 11,55 %, iz Južne Flandrije 3,58 % knjiga. Ukoliko od sveukupnoga broja oduzmemo i 3,18 % knjiga objavljenih sine loco, onda preostalih 3,34 % pripada Ugarskoj, Češkoj, Španjolskoj i Švedskoj te Danskoj i Engleskoj. Ukoliko iste razmjere promatramo u pogledu gradova, onda ćemo dobiti sliku sasvim uobičajenu: prvo treba spomenuti središta europskoga tiskarstva i trgovine knjigama (po redoslijedu): Venecija, Frankfurt na Maini, Lyon, Amsterdam, Rim, Leiden, Beč, Köln, Basel, Antwerpen Strassbourg, Pariz i Bologna. Preostali gradovi javljaju se manje od deset puta.

Gornja statistika odnosi se, naravno, na cijelu zbirku knjiga u vlasništvu Zrinskoga, a ne samo na one sveske koje je on kupio. Značajan dio knjiga, po svjedočanstvu vlasničkih zabilježaka, dospio je do njega od drugih vlasnika. U rukopisnim zabilješkama svezaka koji su nekada bili u vlasništvu Zrinskog, a koje i danas imamo, možemo naići na mnogobrojna imena, a većina je njih nepoznata. Međutim, među njima je i više vlasnika iz krugova nekadašnjega hrvatskoga i mađarskoga visokoga plemstva čija su imena i danas jako poznata, što pokazuje da su pripadnici visokoga staleža, osim za sudjelovanje u političkom i vojnom životu, odvajali vrijeme i za međusobno informiranje o knjigama koje su se nalazile u njihovom vlasništvu, i da su nabavljali cijele zbirke ili poneke sveske koje bi procijenili posebno vrijednima.

Jedan je od načina povećanja knjižničnog fonda u ono doba bio nabava druge, već postojeće zbirke nasljeđivanjem, kupovanjem ili darivanjem, dakle njezino uvrštavanje u vlastitu knižnicu. Po svjedočanstvu vlasničkih zabilježaka knjižnica Zrinskih tako se povećala samo s jednom zbirkom: s knjigama obitelji Listi.¹⁰ Broj svezaka koji potječu iz ove zbirke je netočan. Naime, iako se samo u trinaest od njih javlja ime nekih članova obitelji,¹¹ ipak je sasvim vjerojatno da je posebni tip signature koji se nalazi u nekim knjigama bio u uporabi u obiteljskoj zbirci Listija. Među različitim tipovima signatura koji se nalaze u svescima Bibliothece Zriniane ističe se jedno uglato malo “n” i jedno podignuto “o”, to jest “numero”, nadalje jedan broj na naslovnim stranicama ili predlistovima. S pravom se može pretpostaviti da to može biti signatura jednoga ranijega vlasnika. Svrstamo li ovako označene knjige u red na osnovi tih brojeva, one će se naći u redoslijedu i po veličini, dakle, nekada su pripadale jednoj uređenoj knjižnici. Budući da se u dobrome dijelu svezaka, u kojima se nalaze Listijeve zabilješke, pojavljuje ova vrst signature, možemo držati vjerojatnim da su i one knjige, koje nemaju ove vlasničke zabilješke, ali su označene tim signaturama, od Listija dospjele Zrinskomu.

Može se pretpostaviti da je Zrinski do pojedinih knjiga dolazio u dva navrata, budući da se one u kojima su Listijevezabilješke (n° 78, 102, 162, 195, 222, 474), s jednim izuzetkom, nalaze i u Catalogusu knjižnice sastavljenom 1662. Od zabilježaka koje potječu od Ferenca Listija (umro 1630), prosca Katarine iz Brandenburga u ime Gábora Bethlena, samo su dvije datirane (1615, 1616).¹² Veći dio Listijevih knjiga, dospio je, međutim, do bana preko Jánosa III. Listija ili tek nakon njegove smrti (godinu, nažalost, ne znamo). On je bio njegov čovjek od povjerenja, njega je u društvu Vitnyédyja i Miklósa Guszicha 1662. poslao štajerskim staležima radi dogovora i poziva na borbu protiv Turaka.¹³ Ove su knjige, dakle, mogle biti rezultat nabave između 1662. i 1664. te zato nisu navedene među stavkama Catalogusa. Budući da je među postojećim svescima najveći broj Listijevih signatura 91, fond Listijeve knjižnice koji je prisvojila čakovačka knjižnica možemo procijeniti na oko 100 svezaka.

Među knjigama koje su tim putem dospjele u knjižnicu dvije su pripadale Jánosu I., zamjeniku kancelara kralja Ferdinanda i kralja Mikse, kasnije biskupu u Győru, odnosno njegovu sinu Jánosu II. (n° 449, 476); dok u trima nalazimo zabilješke najmlađega Jánosa IV. (n° 218, 357, 501).¹⁴ Zanimljivo je da su dvije od njih već navedene i u Catalogusu. Ova činjenica ukazuje na posuđivanje ili darivanje knjiga koje je bilo uobičajeno u krugovima visokoga plemstva onoga doba. Catalogus je registrirao svezak Vegetiusova klasičnoga vojnog djela (n° 218) pod brojem V. 26, što znači da je ona 1662. bila u knjižnici Zrinskih. Knjiga je, međutim, 1664. trebala biti kod Jánosa Listija mlađeg, jer je Dániel Klesch, 19. srpnja te godine, zabilježio u njoj svoju pjesmu na latinskome u slavu Zrinskoga naslovljenu na mlađega Listija. Dakle, tu je knjigu mogao posuditi János Listi mlađi, ali je kasnije ona vraćena u knjižnicu Zrinskoga. Slično tomu zanimljiva je sudbina djela Konrada Gesnera pod naslovom Historiae animalum liber (n° 473). Prema zabilješkama ova je knjiga 1576. pripadala Zakariásu Mossóczyju, slavnomu pravniku, ondašnjemu biskupu u Tninu, a između 1643. i 1650. nama nepoznatomu Györgyu Újhelyiju Braniku od koga je mogla dospjeti do Zrinskoga¹⁵ jer u jednoj nedatiranoj zabilješci, koja je mogla nastati nakon 1650, János Listi III. tvrdi da mu je ban darovao knjigu. S fondom Listijevih i ova je knjiga vraćena u Čakovec.

Zbirka je Zrinskoga, glede nasljeđivanja i privremenoga posuđivanja knjiga, premda ne u tolikoj mjeri, ipak bila na sličan način povezana i s knjižnicom Draškovićevih, koja je imala i bogatu zbirku rukopisa i tiskanica Miklósa Istvánffyja, umrloga bez muškoga nasljednika.¹⁶ Zrinski, zahvaljujući svojoj prvoj ženi Eusebiji Drašković, bio je čest gost u tvrđavama njezine obitelji, čije knjige svakako nisu izmakle njegovoj pozornosti. Možda je baš zbog te obiteljske veze do njega dospjela i jedna Istvánffyjeva knjiga (n° 496), premda je moguće da je ona prije bila u vlasništvu Listijevih te u Čakovec dospjela tek kasnije, budući da sadrži njihovu signaturu. Zrinski je možda imao pristup Istvánffyjevoj rukopisnoj ostavštini. Naime, očigledno je da je ona sadržavala kopiju proglasa Jánosa Baranyaija Decsija u kojem je autor agitirao za borbu protiv Turaka i bio blizak Afiumu (i Busbecquisovoj poslanici, koja je poznata kao njegov glavni izvor), budući da je sadržavao njemu podudarne misli. Mogućnost posudbe rukopisa nije isključena već i zbog toga što ima podataka o tome da je zime 1662–1663. Zrinski imao u rukama kopiju drame Constantinus és Victoria (Konstantin i Viktorija), koju je prepisao Ivan Drašković mlađi 1648.¹⁷ Znamo međutim o primjeru posudbe i u suprotnome smjeru: Zrinski je posudio knjigu autora Guicciardinija–Lottinija–Sansovina (n° 169), čiji je izvorni vlasnik bio István Jóna, Jurju Draškoviću, biskupu u Győru, koji ju je zatim dao Giovanniju Battisti Ravi, obnovitelju stolne crkve u Győru (1639–1645). Naposljetku je knjiga vraćena banu i mogla je služiti kao glavni izvor centurija Vitéz hadnagy (Viteški poručnik).¹⁸

Mogu se utvrditi povezanosti i s drugim velikaškim knjižnicama, pojedini svesci dospjeli su na police čakovečke knjižnice i preko drugih osoba. Tako su prijašnji vlasnici popularne knjige Jacquesa Bongarsa Rerum Hungaricarum scriptores varii (n° 112) bili Péter Erdődy i György Ráttkay; a epohalno djelo Sigmunda Herbersteina o Moskovskoj kneževini (n° 108) 1570. bilo je vlasništvo Istvána Balasse. Jedan koligat (n° 482) što je sadržavao Lipsiusovo djelo De constantia pripadao je prije knjižnici Györgya Thurzóa,¹⁹ dok je izvorno sam autor Athanasius Kircher darovao nadbiskupu Györgyu Lippayu svoje djelo Oedipus Aegyptiacus (n° 398), koji ju je vjerojatno darovao Zrinskomu. Jedna knjiga reformatorskoga biskupa Istvána Pathaia (n° 492) pripadala je Gáspáru Bánffyu od Alsólindve koji ju je dobio od autora, a ona je kasnije preko njega dospjela u knjižnicu Zrinskoga. Jedno djelo koje se bavilo poviješću Habsburške kuće bilo je pak prije u vlasništvu Ferenca Kérya, čiji je brat János održao posmrtni oratio na pjesnikovu sprovodu.

Aleksandar Mikulić imao je u tvrđavi Belec knjižnicu, znatno veću od Zrinskoga.²⁰ Odnos između bana i zemljoposjednika nasilnika bio je napet, međutim, u materijalu o konfiskacijskom postupku vođenom protiv Mikulića možemo otkriti i znake koji govore protiv toga.²¹ Jedna njegova knjiga (n° 444) koja se pojavila u Čakovcu, upućuje na to da je čak i on posudio knjigu pjesniku. Vjerojatno su još za vrijeme njegova života postale dijelom knjižnice i tri knjige (526, 527, 530) Mártona Lippicha, podžupana županije Zale.^21a

Mogli bismo redati još mnoga imena, rekonstruirati odnose Zrinskoga i prijašnjih vlasnika, međutim, umjesto komentiranja popisa imena radije ćemo ustvrditi: same bilješke ne informiraju nas o tome na koji je način određena knjiga dospjela na police čakovečke knjižnice, da li kupovanjem, darom ili posudbom; svi naši nasumce izabrani primjeri takvi su da je kod njih barem djelomično poznata povijest dotične knjižnice.

Iz dosada rečenog proizlazi da strast skupljača ili bibliofilske namjere nisu vodile Zrinskog pri nabavi knjiga. Naime, u tom slučaju mogli bismo govoriti, osim Listijevih, o više skupina knjiga koje bi potjecale iz drugih knjižnica (putem nabave ostavština), ili bi, s velikom vjerojatnošću, preostali izvori o namjeravanim nabavama knjiga, kao, naprimjer, u slučaju Györgya Rákóczija.²² Na to upućuje i inventura knjižnice iz 1662. godine, čija je stručna podjela također usmjerena na uporabu, a ne na skladištenje knjiga.

Slabo poznajemo detalje uređenja čakovečke tvrđave u doba Zrinskog i mjesto knjižnice unutar nje.²³ Nizozemac Jacob Tollius, jedini tadašnji posjetitelj koji je ostavio spomena o knjižnici, doista je škrt na riječima: »Tertio, quartoque, ex quo veneramus, die deducti sumus in Bibliothecam, quam insignem et omni librorum copia refertam habebat; inde in Armamentarium quod ultra quam credi potest, aeneis tormentis, bombardis, hastis, acinacibus, aliisque armorum generibus instruxerat. Accesit huic humanitati amplissimum auctarium, Cimeliotheca aperta, in qua, praeter alia haud spernenda numismatum antiquorum copia...«²⁴ U svojoj monografiji Károly Széchy daje slikovit opis Čakovca na osnovi jednog nasljedničkog lista braće Zrinski iz 1638. »Prizemljem se pruža – piše između ostalog – duga svečana palača, koja se možda koristila za okupljanje, s manjim nadsvođenim sobama i dvoranama, gdje su stajala obiteljska pisma, knjige, blago i oružje.«²⁵ U nasljedničkom se listu zapravo ne spominje knjižnica; Széchyjev opis se i na drugim mjestima čini netočnim. Vrijedi zbog toga u cijelosti citirati jedan dio dosad neizdanoga, važnog dokumenta iz toga vremena koji se odnosi na tvrđavu: »In annotato itaque castro Chaktornia ad portionem praefati comitis senioris Nicolai a Zrinio sequestrate essent domus: in superiori contignatione magnum palatium estivale, et adiunctae duae domus cum fornacibus, tertia absque fornace szenes hasz dicta, et unus parvus fornix ante praenarratum palatium. In secunda contignatione unum magnum palatium cum fornace, et altera absque fornace szennes hasz appellata. In tertia contignatione duo fornices instar domus cum fornacibus, duo itidem fornices absque fornacibus, et major turris, seu priunculum [sic], unus parvus fornix conservatorium scilicet literarum et literalium instrumentorum nec non aliorum similiter exiguus, uterque cum fornacibus. Penes domum thavernicalem praememorati comitis junioris Petri a Zrinio a parte occidentali in infima et ultima quarta contignatione sub sacello seu capella, ubi ad praesens sacrificium missae offertur, duo fornices, also thárhaz vocitati. Sub palatio maximo aestivali (quod commune uti infra clarius patebit remansisset) unum cellarium Wuk denominatum, et alia duo cellaria uniora [sic] super antelatis superiori secunda et tertia contignationibus habita. Praeterea inferior pistorum domus communiter cherna thistarnicza appellata, ultimatim propopugnaculum muratum majus supra portam arcis existens totaliter cum aliis tribus ligneis propugnaculis directo ordine ab ortu solis erectis usque ad propugnaculum kinyozo bastia nuncupatum.

Ad portionem vero praenominati comitis junioris Petri a Zrinio in eodem castro existent in superiori altera contignatione tres domus cum fornacibus et quarta absque fornace zennes hasz denominata, turris antiqua ubi munitio intertenetur. In secunda seu media contignatione tres testitudineae domus seu fornices ad praesens pro domibus ejusdem contignationibus cellaria duo cum adiunctis penes existent, duobus parvis fornicibus, major depictus fornix erőss [?] hymes botth nuncupatur, ubi uczt [?] habetur domus una cum fornace, et altera absque fornace. Unus parvus fornix cum fornace, in altera parte ubi esset portio senioris comitis, in prima contignatione interius duo parvi fornices pro aceto ubi antea balneum fuit. In secunda contignatione unum hypocaustum parvum cum fornace. In tertia itidem contignatione, domus cum fornace, quare olim schola habebatur, et culina unde calefaciunt eandem, in quarta superiore contignatione domuncula sub tecto vén aszony hasza vocitata exterior domus pistorum cum nova culina, ubi etiam /.../ domus habetur. Denique minus prpopugnaculum muratum, quod ad praesens castellanus inhabitaret cum duobus sequentibus ligneis propugnaculis, et tertio praemisso kinyozo bastia denominato. Minor autem depictus fornix kiseb hymes botth appellatus, siquid pro nunc sacrum in eodem celebratur solet, tam diu manebit pro celebrando sacro, quam diu aliquod sacellum vel capellam in praescripto castro Csaktornia communibus expensis uterque prealibatonum comitum aedificare erant.«²⁶

Sobu za knjige mogao je Zrinski namjestiti tek nakon 1638, možda zaista u prostoru pokraj arhiva. Knjige su, prema popisu iz 1670. godine, bile smještene u četiri ormara; možda se jedan od njih vidi na graviri s Adamom Zrinskim koju je Tobias Sadler načinio 1680-ih godina.²⁷

Naravno, ne trebamo misliti da je Zrinski držao knjige stalno u za to predviđenoj sobi. Djela koja je često koristio, čitao, mogao je s vremena na vrijeme držati u radnoj sobi, kako bi ih imao pri ruci. Po svojoj prilici, u drugoj rezidenciji, primjerice zagrebačkoj ili bečkoj, držao je manju zbirku knjiga.

O unutarnjem uređenju knjižnice, odnosno o smještaju knjiga na policama u ormarima, informiraju nas signature sačuvanih knjiga.

Bibliothecu Zrinianu čini danas više od 200 svezaka; na njihovim hrptovima specifične su signature u obliku velikog (4–8 cm) arapskog broja. Za te se brojeve nedvosmisleno može dokazati da potječu iz doba Nikole Zrinskog, nijedan se ne nalazi na knjigama koje su objavljene nakon njegove smrti. Kada govorimo o tim signaturama, onda uvijek trebamo misliti na jedan uglati broj velikog razmjera, koji je kod svezaka od pergamene ili papira bio naslikan na hrptu, a kod knjiga s kožnim uvezom napisan na cedulju pričvršćenu o hrbat. Signatura na hrptu u to doba vrlo je raširen način označivanja, ali među svescima knjižnice Zrinskog nalazimo i takve čiji je broj drugog tipa, dakle očito potječu od nekog ranijeg vlasnika. Ti se svesci i ne prilagođavaju strogom redoslijedu autentičnih brojeva koje je diktirao Zrinski.

Brojevi na hrptu Knjižnice Zrinskog prikazuju poredak knjiga uređen po veličini jedinica. Pod najmanjim, jednoznamenkastim brojevima, posebno su veliki svesci s brojem 2°, zatim se u nizu brojevi povećavaju, redaju se 2°, 4°, 8°, na kraju 12°.²⁸ Očito su knjige u ormarima bile smještene tako da su dolje stajale najveće. Hrpteni brojevi knjiga koje se nalaze u popisu iz 1662. godine nižu se do broja 501 (n° 90), po tome možemo zaključiti da se tada knjižnica sastojala od otprilike 500 svezaka^28a. Na jedan dio knjiga nabavljenih nakon toga, naprimjer onih od Listijevih, također je dospio hrpteni broj, među kojima je najveći 617 (n° 453).²⁹ U doba smrti Nikole Zrinskog uređeni knjižnični fond nadmašivao je dakle 600 jedinica.³⁰

Naravno da je takav razmještaj po veličini otežavao orijentaciju i pregled knjižne građe. Možda je to bio jedan od razloga tomu da je pjesnik 1662. godine načinio jedan stručni Catalogus. Ali moguće je i to da je popis u vezi s oporukom datiranom u Čakovcu, 6. travnja 1662. Zrinski u njoj ne daje posebne upute o knjižnici, ali određuje uređenje arhiva.³¹ Nije neosnovana, dakle, pretpostavka da su poslovi vezani uz oporuku doveli i do stvaranja Catalogusa datiranog o 10. listopada.³² Vrijeme njegova sastavljanja može se još i točnije odrediti. Predgovor 7. teze područja Militares datiran je 20. ožujka 1662. Ako uzmemo u obzir dva-tri mjeseca potrebna da bi knjiga stigla iz mjesta objavljivanja (Leipzig) do čakovečke knjižnice (što samo po sebi dobro karakterizira ažurnost Zrinskog u nabavljanju vojnoznanstvene literature), onda pisanje kataloga treba pasti na kraj ljeta, odnosno u ranu jesen 1662.

Kende je Catalogus u doba njegova objavljivanja³² držao autografom Zrinskoga. Kada se rukopis uzme u ruku, odmah se uočava neutemeljenost takve tvrdnje; rad oko popisa vjerojatno je obavio neki manje obrazovan pisar Zrinskoga.

Pisac kataloga, udaljujući se od tadašnje prakse, nije polazio od eventualnih natpisa na hrptu, nego je skidao knjige s polica te naslovnicu uzimao kao izvor prijepisa. Ako je naslovnici prethodio list s gravirom, onda bi prepisao sažeti naslov koji se na njemu nalazio. Mehanički je prepisivao: sažetke naslovnice nije proširivao, dio naslovnice koji bi bio podijeljen u dva stupca (npr. nabrajanje više autora) vodoravno je upisivao, dakle nije slijedio redoslijed imena. Duge naslove u više navrata ne bi čitao do kraja, nego bi prepisivao samo tipografski istaknuti dio, redoslijed riječi međutim nigdje ne bi mijenjao. Ako ime autora ne bi bilo naznačeno na naslovnici, onda bi se događalo da tiskara spomene kao autora (npr. u slučaju n° 198 i 325). Nekad opet upravo suprotno: ime autora nastojao bi otkriti prelistavanjem sveska, ili bi se, ako je knjiga bila oštećena, trudio barem odrediti temu, npr. uz pomoć priglavnog naslova. Naslovnice s njemačkom goticom nikad nije prepisivao, njihov bi sadržaj naznačio latinskim sažetkom.

Za prijepisom naslova slijedila je zabilješka o stanju knjige, o boji i materijalu od kojega je napravljen svezak (antiquus, crassus, in membrana alba, parvus sine membrana itd.), a zatim se govori o veličini knjige. Nailazimo i na neke stručne termine, tako naprimjer papirni svezak naziva "ligatura rustica", a razmjer in folio, odnosno 2°, označava izrazom "in filera integra". Ali, kako se čini, netko ga je dok je radio na katalogu upozorio da to nije baš najsretnije rješenje, te je kada u sredini Catalogusa u dvama slučajevima prepravio "filera" u "folio"(n° 193, 194), i, počev od toga, koristi oblik "in integro folio" ili "in folio". Za točnošću i detaljnošću opisa težio je osobito na početku svoga rada, težnja za temeljitošću kasnije mu osjetno popušta. Na pojedinim mjestima, recimo na kraju područja Militares, radi s upadljivim nemarom. Pri navođenju razmjera knjige nije, dakako, navodio oblik sloja koji se dobiva presavijanjem araka, nego je taj razmjer kvalificirao na osnovi visine knjige, tim prije što su i knjige na policama bile poredane po visini. Otuda se njegovi podaci o razmjeru često nepodudaraju s onima koji su dobiveni prema stručnim knjižničarskim kriterijima.

Budući da je Catalogus redao knjige smještene po veličini prema područjima, njegov je sastavljač trebao raditi na posebnim listovima (eventualno ceduljama) te ih zatim naknadno grupirati i lijepo prepisati. Kada je riječ o djelima u više svezaka, ponekad bi prvo opisao posljednji svezak, što upućuje na to da je pri opisivanju pojedinih svezaka išao od dolje prema gore, odnosno s desna nalijevo. Tijekom rada događalo mu se da se zabuni pri numeriranju pojedinih teza. Kod svakog područja započinjao bi numeriranje ispočetka, ali se u područjima I, II, i VI. predomislio, te u brojnim slučajevima prekrižio ispravan redni broj i umjesto njega zapisao broj koji se nalazio na hrptu. To je uvelike pomoglo pri rekonstrukciji prvotnog uređenja knjižnice jer je činilo mogućim utvrđivanje prvotne signature i njoj odgovarajućeg smještaja većeg broja danas već izgubljenih knjiga. Razlog činjenici da je 1662. godine od gotovo 500 svezaka koji su ulazili u knjižni fond opisao samo 423, bio je očito taj da oni koji su izostali nisu bili na svojim mjestima.

Ako se opis knjiga ne može pripisati njihovu vlasniku, dolje navedena podjela kataložnih područja mogla bi biti njegova: I. Historici antiqui Romani et alii; II. Historici omnis generis et nationis mixtim; III. Historici Pannoniae et Orientalium; IV. Politici; V. Militares; VI. Geographi et Cosmographi; VII. Poetae Latini; VIII. Poetae Itali; IX. Scholastici; X. Domesticae, Oeconomicae; XI. Miscellanei.

Uspoređujući sve to s podjelom po područjima kod suvremenih knjižnica, trebamo obratiti pozornost na sljedeće stvari: izdiferenciranost područja povijesti, povezivanje domaće i istočne povijesti, razdvojenost političke i vojne stručne literature od povijesti i jedne od druge, odvojeni pristup klasičnoj i suvremenoj poeziji. Ovo naznačava da je sam korisnik knjižnice sastavio raspored po područjima, kataložna praksa u to doba uopće nije pravila takva razlikovanja! Dakle, da i ne prepoznajemo rukopis Nikole Zrinskoga, s ovoga gledišta mogli bismo smatrati da je i katalog njegovo djelo.

Oko vanjštine knjiga Zrinski se malo brinuo, većinu knjiga čuvao je u skromnom bijelom pergamentnom uvezu, ali često su svesci bili neuvezani i neobrezani, omotani samo u papir. Nije mijenjao kožne uveze knjiga koje su pripadale prijašnjim vlasnicima, oko popravke njihovih oštećenja, kako se može vidjeti, nije se trudio. Ako je iz nekog razloga određene knjige držao osobito vrijednim, dao bi ih uvezati u crvenu kožu. Uvezivanje je dolazilo na red nakon čitanja i klasificiranja knjige, zbog toga se često znalo dogoditi da nož knjigovesca okrnji zabilješke Zrinskoga u knjizi (npr. n° 163, 232). Može se pretpostaviti da je knjigovezac živio u Čakovcu jer je u jednom slučaju za uvez iskoristio propalu pergementnu ispravu sastavljenu za Zrinskoga.

Zrinski se naročito trudio očuvati svoje vlasničko pravo, na što nam ukazuju ex librisi s njegovim potretom koji su se lijepili u knjigu. Prvi je 1646. godine napravio Elias Widemann s pjesnikovim motom "Nemo me impune lacesset". Taj se najčešće nalazio na unutarnjoj strani korica pojedinih knjiga Zrinskoga, ili na nekim od prvih listova. Drugi otisak iste te gravire objavljen je i u seriji Comitium gloriae centum... iz 1646, koja je obuhvaćala sto plemićkih portreta.³⁴ Kada je Zrinski proglašen banom, napravljena je nešto izmijenjena inačica ex librisa bez označivanja godine, čiji uokvirujući natpis započinje već s navođenjem nove časti. Budući da je kralj proglasio Zrinskoga hrvatskim banom 27. prosinca 1647, a ovaj je položio zakletvu u proljeće 1648, nova inačica pojavila se 1648. ili nakon 14. siječnja 1649. kada je ban službeno uveden u dužnost.³⁵ Ovaj izmijenjeni ex libris, međutim, nalazi se samo u jednoj jedinoj sačuvanoj knjizi Nikole Zrinskoga (n° 252).

Pjesnik naknadno nije osjećao potpunom simboličnu poruku prvog ex librisa, pa je zato, kasnije, pod zalijepljene gravire, dao upisati kaligrafskim slovima novi moto: "Sors bona nihil aliud". Novi ex libris, koji je napravljen 1652. godine, već je ukrašen tim novim motom. I njega je napravio Widemann, ušao je isto tako u jednu aristokratsku galeriju slika, u Clarissimorum Hungariae heroum icones objavljenoj u Beču 1652. godine.³⁶ Na toj je slici već lik drugog čovjeka: uspješni muškarac, ali s puno gorkih uspomena. Možda nije slučajnost da je prvi portret načinjen za vrijeme prvog, a drugi za drugog braka. Različitost mota tih dviju slika također je pogodna za usporedbu raspoloženja.

U pogledu korištenja arhiva oporuka Zrinskoga sadrži stroge propise.³⁷ Može se pretpostaviti da su nekom uredbom donesena i pravila za korištenje knjižnice. Registriranje i pretraživanje knjiga olakašalo je sastavljanje Catalogusa 1662. godine. Osobu (osobe) kojoj bi bila povjerena skrb za knjižnicu i dovršenje Catalogusa, međutim, ne poznajemo. Nemamo podatak ni o tome tko je dobio dopuštenje za posudbu knjiga, ili za čitanje u prostoru knjižnice. Da se posudba knjiga odvijala u aristokratskim krugovima, već smo naveli nekoliko primjera. A da je netko, osim Zrinskoga, tijekom svojega rada dulje vremena proveo među knjigama, znamo samo od obiteljskog povjesničara Marka Forstalla.³⁸ Obrazovane osobe koje su pripadale krugu Zrinskoga, odnosno posjećivale ga, kao što je pokazao slučaj Tolliusa, sigurno su dobile dopuštenje za ulaz u knjižnicu. Teško bi bilo isključiti mogućnost da tako bliski suradnik Zrinskoga, kao što je bio István Vitnyédy, također knjigoljubac i skupljač knjiga, nije ponešto profitirao od blaga čakovečke knjižnice. Može se pretpostaviti da je fond knjižnice Zrinskoga koristio također hrvatski znanstvenik i pisac pustolovnoga života Juraj Križanić, koji je sredinom četrdesetih godina boravio u Nedelišću pokraj Čakovca.³⁹ A da su mladi plemići koji su pripadali dvoru Zrinskoga mogli doći do pojedinih knjiga, primjer je već raniji spomenuti János Listi koji je listao Vegetiusov svezak.

Iz samih knjiga možemo se uvjeriti gotovo isključivo samo u to da ih je koristio njihov vlasnik, osnivač knjižnice, pjesnik i političar Nikola Zrinski. U svescima koji su sačuvani nalazimo zabilješke ranijih vlasnika (npr. Ferenca Listija) ili pak Nikole Zrinskoga. Jedva možemo naići na zabilješku koja bi se dala na osnovi karakterističnoga načina pisanja smjestiti negdje u sredinu XVI. stoljeća, a da ne bi pripadala Zrinskome. Često je, dakako, zaista teško odrediti podrijetlo poneke riječi bačene na rub lista, znaka isticanja, crte ili podcrtavanja, te nedvosmisleno razdvojiti zabilješke koje potječu od različitih ruku.

Slova Nikole Zrinskoga razmjerno su lako prepoznatljiva, izdaje ga njegovo talijansko, isusovačko školovanje.⁴⁰ Njegove autografske zabilješke različitih su tipova. U svoje najdraže, karmin-crvenom kožom uvezane knjige svojeručno je upisao moto Sors bona nihil aliud (n° 164, 186, 213, 485). Rado je pisao kratke rečenice sentencijalnog karaktera na unutarnjoj strani korica, prvim listovima ili na uvezu. Primjerice, na početku Boccalinijeva De' ragguagli di Parnasso: "Necessitatem in uita potes uincere"(n° 182). Kratka refleksija napisana na stražnjim koricama Montmorencyjeve zbirke pjesama gotovo je zamjetljivo metrična, u stihovima na latinskom: "Non est conueniens / Luctibus iste color" (n° 292). Na početku i kraju Rivolutioni di Catalogna brižljivim je rukopisom prepisao talijansku izreku: "Assai ben bella a chi la fortuna suona", ondje je bilo povoda i za improvizaciju u stihovima na mađarskome jeziku (n° 63). U zbirci gravira Jakoba Schrencka von Notzinga ukrasio je latinskim epigramom portret svojega pradjeda, sigetskoga junaka (n° 498). U pojedinim svescima Marina i Tomasa Costa našlo se mjesta za pjesničke pokušaje na talijanskome i mađarskome jeziku, "za vježbe prstiju" (n° 339, 450). U jednom sasvim izuzetnom slučaju sačuvani su na rubu lista fragmenti prozne skice; gotovo do nečitljivosti izblijedjele riječi iz uvodnih redaka Dedicatio napisane grafitnom ili kositrenom olovkom (n° 169). Dok je listao vrtlarski priručnik Vincenza Tanare, Zrinskomu su pale na pamet neke praktične ideje o oplemenjivanju voća, te ih je odmah, da ih ne bi zaboravio, zapisao na korice knjige (n° 382).

Zabilješke uz Malvezzijeve komentare o Tacitu omogućuju uvid u metodu rada Zrinskoga kao pisca teorijskih djela (n° 163). Na listovima male bilježnice pričvršćene na početku samog djela gotovo da je napravio izvode pojedinih Malvezzijevih poglavlja. Ovdje je također skupio sve impresije koje su mu se pojavile tijekom čitanja, a koje je prvo zapisivao na rubovima listova. Primjerice na 174. stranici naveo je u sjećanju na pročitano događaje vezane za Selimovo nasljeđivanje prijestolja nakon smrti Sulejmana Veličanstvenoga. Potražio je odgovarajuće mjesto kod Istvánffya i na rubu stranice zapisao točnu referencu. Na kraju je u spomenutu bilježnicu zapisao svoje mišljenje vezano za taj događaj. Sve to pokazuje da je prilikom rada više svezaka ležalo na njegovu pisaćem stolu. U Malvezzijevoj knjizi poziva se i na Bonfinija i Heltaija. Na rubovima listova Guicciardinijeve povijesti Italije poziva se na Jeana de Silhona (n° 68). Kod Paola Giovija uzrujava ga izlaganje priče o ubojstvu Katzianera; citira i Istvánffyja kao svjedoka za svojega djeda. Slično reagira pri iščitavanju Beyerlinckove monumentalne enciklopedije, kada pod »amicitia perfida« nailazi na ime sigetskoga Nikole Zrinskoga (n° 253). Na kraju Istvánffyjevog sveska i Bonfinijeve Il Ciro politico improvizirani mali indeks upućuje na brojeve stranica najvažnijih zabilježaka na margini (n°115, 186).

Latio bi se često pera i onda kad ne bi sustavno skupljao podatke za neki svoj rad, nego bi mu jednostavno tek nešto u tekstu pobudilo interes. Naročito je bio prijemčiv za događaje, podatke i priloge koji su se ticali povijesti njegove obitelji te bi se često ljutio, komentirao pročitano, ispravljao autora ili raspravljao njegovim tvrdnjama. Posebno u zabilješci uz Istvánffyja dolazi do izražaja i njegov osjećaj za humor (n°115). Općenito bi zabilješke zapisivao onim jezikom na kojem bi bio napisan dio na koji reflektira. Nekad bi iznenada s latinskog ili talijanskoga prešao na mađarski. Kad ne bi imao strpljenja bilježiti, karakterističnim znakovima upozorenja isticao bi dijelove teksta koje je smatrao zanimljivim: velikom NB-siglom, sa skiciranim crtežom ruke koja nešto pokazuje, sa znakom X ili s dugom, vodoravnom crtom nacrtanom na rubu lista. Za te u brzini nabačene podsjetnike često je koristio olovku umjesto pera ili tinte. Kada mu se u blizini ne bi našlo nikakvo sredstvo za pisanje, noktom bi naznačio. Od svezaka namijenjenih slobodnom radu, bilježenju, nastojao je nabaviti drugi primjerak; u više je slučajeva pored prvog elegantnog, u crvenu kožu uvezenog primjerka, sačuvan i njegov neobrezani duplikat jednostavnog uveza ili bez njega (npr. n° 240, 389, 589).

Prema potpunom izostanku Theologici područja možemo zaključiti da djela takve teme nisu pripadala koncepciji skupljanja knjižne građe. Zrinski, koji je načelno bio protiv religiozne netrpeljivosti i pretjerane milosrdnosti državnika, mogao je laka srca darovati djela u kojima se polemizira o religiji kakvoj crkvenoj instituciji. S tog gledišta u obzir su mogli doći samostan pavlinskog reda u Szentiloni, koji je čuvao grobnicu njegove obitelji, te čakovečki franjevci koje je 1658. naselio Zrinski.⁴¹ Njih, kao i zagrebačke i petauške kapucine spominje i u oporuci. U fondu središnje budimpeštanske sjemenišne knjižnice može se naći jedan svezak s ex librisom i zabilješkom Istvána Jóne, čakovečkog upravitelja u doba mladosti Zrinskoga, koji je dospio u ruke braće pavlinskog reda u Szentiloni. Jedan drugi svezak, nekad također u vlasništvu pavlina, prema svjedočanstvu koje se može pročitati na njegovoj naslovnici, zaplijenjen je na turskom području tijekom ratovanja Nikole Zrinskoga godine 1662.⁴² Konačno, prema običaju skupljača knjiga u svim vremenima, Zrinski je mogao darivati knjige i svojim prijateljima, gostima, kao što smo mogli vidjeti u slučaju Gesnerova djela koje je pripalo Jánosu Listiju. Pri odlasku iz Čakovca i Tollius je dobio tri turska rukopisa na dar.⁴³

Dosada se većinom govorilo o znacima koji upućuju na korištenje knjižnice od strane njezina vlasnika. Uistinu, na cijeloj se zbirci vidi da su svi svesci nabavljeni zato što je Zrinskoga zanimao njihov sadržaj. Ovdje ćemo ukazati samo na one tri grupe koje se izdižu iznad onodobnih mađarskih knjižnica po svojoj recentnosti i relativnom bogatstvu. To su radovi o umijeću ratovanja, politička teorija i suvremena talijanska poezija.

Prema jezičnoj razdiobi više od pola knjiga su na latinskome jeziku, a jedna trećina na talijanskome: ostale su na francuskome, mađarskome, njemačkome, češkome, španjolskome, a ima i višejezičnih (latinsko-talijanske, latinsko-grčke, latinsko-francuske, odnosno rječnici). Treba primijetiti uz veliki broj radova na talijanskome jeziku da je pjesnik imao i brojne, izvorno latinske, francuske i španjolske radove na tom jeziku.

Nažalost, imamo malo izvora o knjižnicama tadašnjih aristokrata. Osim već spomenute Rákóczijeve knjižnice, poznajemo i one koje su pripadale Sándoru Mikulichu⁴⁴, Ádámu Batthyányju⁴⁵, Ferencu Nádasdyju⁴⁶ i Istvánu Csákyju⁴⁷. Iako po veličini gotovo sve nadmašuju banovu knjižnicu, možemo reći za sve, izuzevši Nádasdyjevu, da su ili zbirke knjiga više generacija ili da po sadržajnoj aktualnosti zaostaju za pjesnikovom zbirkom.

Mnogo je teže napraviti usporedbu u europskim okvirima: upitna je i sama stručna opravdanost takvog poređenja. Teško je uopće pronaći nekog pisca-aristokrata sličnog društvenog i političkog položaja koji bi, s obzirom na književno izdavaštvo, živio u slično siromašnoj državi. Mnogo je lakše, dakako, naći pojedine osobitosti koje bi odgovarale nekima od navedenih uvjeta. Na ovom mjestu samo ćemo ukazati na općenite značajke, odnosno istaknut ćemo nekoliko možda ne potpuno atipičnih primjera.⁴⁸

Što se tiče veličine knjižnice, možemo reći nešto slično što smo već rekli o domaćim knjižnicama: poznato je mnoštvo aristokratskih knjižnica s 200 do 3000 svezaka, tipična je veličina pak mogla biti između 200 i 800. I po svome se sadržaju knjižnica Zrinskog može uspoređivati s drugima: knjižnica je vrlo karakteristična profila, a takvo što može se reći samo za bolje u Europi. Uzmimo jedan primjer:

Jedan od važnih izvora političke misli Zrinskoga bio je Philippe de Béthune, koji je doduše za jedan naraštaj stariji (umro je 1649. u 88 godini života), ali nam usporedba njegove knjižnice s knjižnicom Zrinskoga može biti poučna.⁴⁹ Bilo mu je 47 godina kada je kao diplomat Henrika IV. i Lajosa XIII. bio pozvan na dužu službu u Italiju. Knjižnica mu je tada imala jedva više od 100 svezaka i vrijednost (248 livres, 10 sols) joj je bila smiješno malena naspram vlasnikova imetka.⁵⁰ Nije kupovao ništa osim onoga što ga je zanimalo: nešto antičkih autora, geografskih i topografskih djela, suvremenih vojnih znalaca i političkih teoretičara, te njemu dragu suvremenu lijepu književnost.

Ali vratimo se našim prostorima, bliže vremenu Zrinskoga. O literaturi poljskog visokog plemstva općenito se može reći da po veličini dostiže europski prosjek (200-800 svezaka), dok je po sadržaju u neku ruku drugačija. Vrlo je značajan dio antička književnost, pravo, naročito domaće, nadalje povijest, poglavito suvremenici. Slab je pak udio lijepe književnosti i djela na narodnome jeziku.⁵¹ Pažnje je vrijedna, primjerice, knjižnica Lukasza Opolinskoga (1612–1662). Vlasnik joj je pisac prve poljske poetike, raspravljao je o arhitekturi, o tadašnjoj europskoj povijesnoj situaciji, bliske su mu bile republikanske ideje, u svojim rasprama branio je Poljsku. Knjižnica mu se sastojala od 300 svezaka, a spomenutim općim značajkama njezina fonda mogli bismo dodati još i to da je od suvremene književnosti sadržavala francuska djela koja su odgovarala političkoj orijentaciji Poljske.

Knjižnica Jana Ludwika Wollzogena (umro 1661) u području političke književnosti sličila je po recentnosti knjižnici Zrinskoga, rijetko se u njoj moglo naići na autora koji je živio prije druge polovice XVI. stoljeća, a i taj je pripadao antičkoj lijepoj književnosti. Njegovi su suvremenici, međutim, bili zastupljeni brojnim pravnim i povijesnim radovima. Vrlo malo djela na poljskome jeziku preostalo je do pisanja kataloga; čak se i djela koja su izvorno pisana na poljskome jeziku (npr. opis Jerusalema kneza Radziwiłła) nalaze ovdje u latinskome izdanju. Zbog zanimljivosti spomenut ćemo da je i Zrinski imao jedan svezak s oznakom »Wolzogen«: Bodinov Methodus (n° 39).

Knjižnica Nikole Zrinskoga, dakle, bila je na razini aristokratskih zbirka njegova vremena, u nekom ih je pogledu po svojoj recentnosti i nadilazila.

Nikola Zrinski umro je neočekivano i rano, za njim je ostalo dvoje male djece. Adam je imao dvije godine, a njegova sestra, Marija Katarina, mogla je imati tada pet godina. Briga oko njihova odgoja, obrana njihovih prava, pala je na njegovu udovicu Mariju Sofiju Löbl. Petru Zrinskome pripale su državno-pravne časti i vojne funkcije njegova starijega brata. Sa svojom suprugom, Katarinom Frankopan, i banskim dvorom uselio se ubrzo u čakovečku tvrđavu, kako po tradiciji pristoji glavi obitelji. Između udovice i novopečenog hrvatskog bana sklopljena je nagodba 15. prosinca 1665. godine oko uređenja imovine.⁵² Čakovec i imovinu koja je išla uz njega podijelili su; kao nadoknadu udovica je dobila polovicu Ozlja. Marija Sofija Löbl ostala je s djecom i dalje u Čakovcu, i otuda upravljala – zaista odlučno – posjedima koje su baštinila djeca. Primoranost na zajednički život i nagodba oko imovine prouzročile su neprestane svađe. Neugodnu situaciju otežavale su i nesuglasice između Katarine Frankopan i Marije Sofije Löbl.⁵³ Novi sporazum sklopljen je 22. srpnja 1667. godine u Sopronu,⁵⁴ ali zadjevice oko djelokruga moći time nisu splasnule. Petar Zrinski zapleo se u političku konspiraciju i trebalo mu je sve više novca. Pozivajući se na obranu domovine, zahtijevao je puno pravo na ratno streljivo nagomilano u Čakovcu i raspolaganje vojskom.

Banovi poslovi dopjeli su početkom 1670. u krizu. S Turcima je vodio pregovore, u Međimurju proglasio je plemićki ustanak i spremao se protiv Štajerske. S obzirom na opasnost situacije, zatražio je 13. ožujka od udovice da se udalji iz Čakovca.⁵⁵ Marija Sofija Löbl preselila se tada s djecom u Varaždin u kuću Ivana Draškovića. Tri dana kasnije tu je vodila pregovore s predstavnicima banovih interesa, Markom Fortstallom i Nikolom Gusićem. Između stranaka posredovali su zagrebački kanonik Ludovik Vukoslavić i Đuro Orehovacki. Izaslanici zagrebačkog Kaptola 16. ožujka sastavili su podroban popis pokretnina udovice koje su ostavljene u Čakovcu. Popis spominje i knjižnicu; knjige su bile smještene u četiri ormara.⁵⁶

Dvor je 30. ožujka proskribirao Petra Zrinskoga i poslao vojsku pod vodstvom Parisa Spankaua radi njegova uhićenja. Carske su trupe stigle u Čakovec 14. travnja i zatekle tamo samo Katarinu Frankopan, koja je bez otpora predala tvrđavu. Spankauevi ljudi smatrali su posjede Zrinskoga osvojenim neprijateljskim teritorijem, pljačku i pustošenje predvodili su časnici. Banovo zatvaranje i Nikola Erdődy shvatio je kao znak da može opljačkati dokraja Petrovu zagrebačku rezidenciju te provaliti i u druge njegove palače i sela.⁵⁷

Ubrzo je započela i službena konfiskacija dobara Petra Zrinskoga. Izaslanici požunske Ugarske komore, Petar Prašinski i Franjo Špoljarić, 20. svibnja 1670. godine stigli su u Čakovec i »ad portionem illustrissimae comitissae viduae«, dakle odsjeli u dijelu koji je pripadao Mariji Sofiji Löbl.⁵⁸ Carski izvršioci poštivali su tijekom zapljene imovinsko pravo udovice, koja je tijekom saslušavanja dobrovoljno predala stvari Katarine Frankopan, njoj povjerene na čuvanje.

Pri dvaput izvršenoj (20. svibnja i 21. srpnja) konfiskaciji dijela imovine koji je pripadao Petru Zrinskome, u zapisniku su više puta spomenute i njegove knjige: Et primo quidem in domibus mediocris contignationis, ubi et comitissa, memorati comitis Petri a Zrinio conthoralis, decumbebat, res huiusmodi erant inventae 1. cista minor, una pelle obducta, in qua continentur quidam libri... 14. cista una magna plena quibusdam litteris et libris... Ex quibus quidem rebus mobilibus sequentes ad nostram potestatem accepimus et in aliam deportari fecimus: Cista minor una, pelle obducta, in qua continentur quidam libri... In dicta superiori contignatione tres sunt domus consequenter... in iisdem domibus res mobiles sequenti ordine sunt inventae:... Nr. 2 Item cista, in qua libri diversi generis, scilicet historici, croatici libri, pro pictura, et tabula una cosmographica regni Hungariae 1,... item cista mediocris plena variorum librorum pelle obducta, item alia simplex cista mediocris lignea sine cooperculo plena similiter variorum librorum 1...«⁵⁹ Godinu kasnije napravljen je novi detaljni popis:⁶⁰ »Inventarium omnium mobilium quae per Sacr. Caes. Majestatis clemetissime delegatos comissarios in arce Chyaktornyensj inventata, ordine conscripta, et per requisitas idoneas personas, aestimata et iterato raestimata sunt. Chyaktornyae die 30. Octobris 1671. Horatius Guilielmus Caluuccy mp. et Petrus Prasinzky mp.« Posljednja je stavka popisa: »Libri. Secundum cathalogum adiunctum ut littera A:«. Bilježnica koja je priložena sadrži popis zaplijenjenih knjiga Petra Zrinskog.

Popis sadrži 95 stavaka u vrijednosti od točno 69 forinta i 8 krajcara. Knjige formata folio, koje su lijepo izgledale i bile u dobru stanju, procijenili su na dva do dva i pol forinta; vrijednost tankih, od šesnaest slojeva presavinutih ili oštećenih, neuvezanih primjeraka kretala sa između 9 i 25 krajcara. Popis knjižničnog fonda izvršen je, s knjižničarskoga gledišta, vrlo nestručno. U inventaru su talijanski, njemački i hrvatski naslovi knjiga prevedeni na latinski. Često se i nije obaziralo na tekst na naslovnici, nego je samo općenito upućivano na tematiku djela, eventualno je preuzet oblik naslova s hrpta. Imena autora često su iskrivljena do neprepoznatljivosti – do toga je, izvjesno, došlo usljed diktiranja.

Knjige su većinom na latinskome i talijanskome jeziku. U najvećoj su mjeri zastupljene medicinske knjige: djela iz kirurgije, anatomije, farmaceutike i one vezane za njegu konja, ukupno 21 primjerak. U isto tako velikoj mjeri prisutni su antički autori: Ezop, Ciceron, Curtius Rufius, Sallustius, Seneca, Valerius Maximus, Vergilij, Tacit, 21 primjerak. U usporedbi s knjižnicom njegova starijeg brata knjižnica Petra Zrinskog slabo je bila opremljena djelima iz vojne znanosti, politike i povijesti. Ta djela ukupno čine jedva deseti postotak ukupnoga fonda. Na vlasnikova pjesnička nastojanja ukazuju tri retorike te Marinova La Sampogna i Gerusalemme liberata. Interes Petra Zrinskoga prema za to doba karakterističnim prirodoznanstvenim odnosno okultnim enciklopedijama podsjeća na Nikolu: 8 primjeraka, među njima opširna Magia universalis Gaspara Schotta. Ni u jednu od spomenutih skupina ne mogu se svrstati praktični priručnici koji se nalaze na popisu: uređenje ureda, inventar poštanskih postaja, Arithmetica practica, album Cesara Vecellia o povijesti mode i nekoliko zbirka pravnih uredbi. Raspored leuvenskog sveučilišta mogao je donijeti Ivan Zrinski (Petrov sin) sa svog školovanja. Također je on mogao koristiti francusku gramatiku koja se nalazi na popisu te svezak pod imenom Selectiora linguae Gallicae. Na tradicionalne veze Zrinskih s Venecijom ukazuju i jedan venecijanski zakonik te jedan vodič po Veneciji na talijanskome jeziku. O interesu prema graditeljstvu i spomenicima starine svjedoče bogato ilustrirani album Giacoma Laura Antiquae urbis splendor i Civitates orbis terrarum Georga Brauna-Franza Hogenberga. Napokon, zaplijenjeno je sedam primjeraka Putnog tovarusa, molitvenika na hrvatskom jeziku Katarine Frankopan, izdanog u Veneciji. Zaplijenjene su knjige i 22. lipnja 1670. u Bakru prilikom konfiskacije: »...item librorum croaticorum Venetiis impressorum de expugnatione Szigethana cistae magnae 3.«⁶¹ Venecijanski primjerci hrvatske Syrene Petra Zrinskoga!

Jedan spis bez točnog nadnevka, koji potječe iz 1672. godine, nabraja pokretna dobra koje su različite osobe bespravno odnijele s posjeda Zrinskih, među njima i dvjesto knjiga iz Ozlja: »...ex castro Ozyaly et curijs allodiis aliisque pertinentiis eiusdem castri distractio facta est hoc modo. Andreas Bosnyak castellanus eiusdem arcis Ozaly fassus est, quod cum Baro Fridericus Saurer vexillifer praesidii Carolstadensis cum aliis sibi adiunctis ad dictam arcem ozaly venisset, claves ad se recepit et omnia perlustravit resque mobiles, primo pretiosiores, post modum viliores Carolstadium expediebat... libros maiores et minores circiter N° 200.«⁶²

Uz knjižnicu Nikole Zrinskoga znamo dakle i za knjižnicu njegova mlađeg brata. Poznajemo i popis jednog dijela njegovih knjiga, onih koje su zaplijenjene u Čakovcu listopada 1671. Iz Ozlja su prilikom pljačke veći dio njegove knjižnice oteli vojnici, knjige čuvane u Čakovcu zaplijenila je komora, i tako su zauvijek nestale pred našim očima.⁶³ Znamo za jedan svezak koji ima na sebi znak da ga je posjedovao Petar Zrinski: latinsko izdanje Odiseje (n° 268). Izbjeglo je sudbinu ostalih tako što se prije 1662. umetnulo među knjige Nikole Zrinskoga.

Adama Zrinskog rodila je druga žena Nikole Zrinskoga, Marija Sofija Löbl, 24. studenog 1662. godine u Beču, u palači obitelji Löbl ili palači Nikole Zrinskoga. Kasnije, i u matrikuli bečkog sveučilišta, vodi se kao »Viennensis«.⁶⁴ Adam Josip Sigismund – u jednoj knjizi tako naziva sebe (n° 657) – sličio je više Löblima, prema jednoj slici na kojoj je blijedog lica s blagim crtama a svijetlosmeđe kose.⁶⁵

Nakon smrti Nikole Zrinskoga glavni zaštitinik Adama Zrinskoga – »tutrix et curatrix«⁶⁶ – postala je Marija Sofija Löbl, koja je u oporuci, nastaloj u doba ugušenja političkih konspiracija Petra Zrinskoga, posjede u Austriji i izvan nje ostavila sinu.⁶⁷ Između 1670. i 1672, u jeku procjene zauzetih posjeda i dobara Zrinskih, udovica se prvo smjestila u Varaždinu, a zatim u Virovitici. Još u lipnju 1673. napisala je ondje jednu privilegijsku listinu.⁶⁸ Može se pretpostaviti da je u svojem okruženju odgajala i učila svojega jedinog sina. Na to razdoblje upućuje nekoliko (objavljenih u različito vrijeme i na različitim mjestima) svezaka knjižne građe Bibliothece Zriniane, koji sadrže lekcije za učenike niže škole i/ili vježbe pisanja, potpisi Adama Zrinskoga. Takva je, primjerice, De institutione grammatica Manuela Alvareza izašla u Nagyszombatu 1659. godine (n° 633), knjiga o govorničkome umijeću Georga Beckhera, objavljena 1664. u Leipzigu (n° 637), Explanatio rhetoricae Martina Du Cygnea, koja analizira Ciceronovu retoriku (n° 641), i jedan kölnski nakladnički koligatum iz 1651. u kojem Manuzio Johann Buchler objašnjava Thesaurus elegantiarum, te uz to prilaže katalog fraza (n° 649). Napokon, djelo Gerarda Pelletiera o krasnoslovljenju iz 1669. (n° 651), Prosodia Heinricha Smeta, iz izdanja koje je u Frankfurtu objavljeno 1660. (n° 656), možda rad Emanuela Tesaura izdan 1667. u Rimu (n° 662) te Szívek kincse Pétera Ágostona (Nagyszombat, 1671, n° 632).

Među nabrojanim autorima upadljivo je velik broj isusovaca, po čemu možemo zaključiti da je obrazovanje Adama Zrinskoga Marija Sofija Löbl povjerila njima od početka sedamdesetih godina. Krajem 1673. nalazimo ga već u jednom bečkom isusovačkom kolegiju što je održavao vezu sa sveučilištem: 5. prosinca 1673. godine upisuje se u razred poeta (»Adamus comes Zrini Vienn. Poeta«).⁶⁹ Ovdje se odmah ispostavlja – kao što u proslovu Liste heroov, djela koje je posvećeno Adamu Zrinskome i izdano u Varaždinu 1675, piše Gabriel Jurjević – da je Adama javno pohvalio car i ugarski kralj Leopold.⁷⁰ Na proljeće 1676, nakon završetka poetičke i retoričke godine, završava školovanje na gimnazijskom odsjeku. Tom mu je prilikom zapisao Josephus Gallicius u posveti poklon-primjerka njegova djela Geometria militaris (n° 645): »Ilustrissimo Domino Adamo Comiti a Zrinio recurrente Natali die hoc pleniore vobis quam litteris vinculo fausta precatur omnia et superatur feliciter climactericum 2-dum annum gratulatus. Viennae 1676. J[osephus] D[e] S. G[allicius] Professor Geometriae. »Iste godine upisuje se na filozofski fakultet (»illustrissimus dominus Adamus comes a Zrinio, sacratissimae caesareae regiaeque maiestatis agazonum regalium per Hungariam magister. Logices auditor dedit...)⁷¹ na osnovi njegove disputatio (n° 664–668), vjerojatno je da je kasnije studirao i pravo.

Spomen na godine studija Adama Zrinskog čuvaju knjige koje su sedamdesetih godina toga stoljeća nabavljene u Beču, odnosno zabilješke u tim knjigama. U Bibliothecu Zrinianu dospjela je većina gimnazijskih i sveučilišnih knjiga. Za poduku iz retorike u bečkoj isusovačkoj gimnaziji služio je koligatum na kojem je na prednjoj korici s unutarnje strane, smeđom tintom, napisana sljedeća zabilješka: »Hic liber spectat ad Adamum Josephum Sigismundum comitem perpetuum a Zrinio. Furtum depellam« (n° 657). Prvo djelo u koligatumu je Praecepta rhetorices pro gymnasiis RR. PP. Societatis Jesu, provinciae Austriacae Cypriana Soareza iz 1669; poslije dva Ciceronova i jednog Senekinog teksta, slijedi izdanje prvog djela iz 1672. godine. Za njim slijedi izbor primjera iz retorike istog isusovca Soareza objavljen u Beču 1672, bečko izdanje Demostenovih govora na grčkome i latinskome jeziku bez godine te prva knjiga Homerove Ilijade s latinskom interpretacijom iz 1655. Napokon, poslije treće knjige grčke gramatike Jakoba Gretsera objavljene u Beču 1629, posljednja je knjiga u koligatumu grčko-latinski katekizam Petra Kanizija izdan u Beču 1672. Adamu Zrinskome pripada i drugi koligatum, udžbenik koji je izdavač sastavio za bečke đake 1678, u kojem se uz druga izdanja istih radova istih autora nalaze i govori Cicerona i Demostena te jedna Senekina tragedija (n° 658). Filozofijsku građu za učenje sadrži rukopis u trima svescima datiran s 1677. godinom, u kojem se nalaze zabilješke o Aristotelovoj logici i filozofiji prirode, čemu je u isusovačkom filozofskom obrazovanju pripadalo glavno mjesto. (n° 625 Ms–627 Ms).

Među bečkim knjigama Adama Zrinskoga ima i takvih koje su izdane u nekoj svečanoj prigodi, za neki blagdanski događaj. Za svadbu Lepolda I. i kneginje Claudie Felicitas, koja je bila 1673. godine, priređeno je izdanje Cyrus, ludis nuptialibus (n° 635). Nakon svadbe, kao carskomu bračnomu paru čestita bez nadnevka objavljen je Florilegium sive virtutes sacratissimarum majestatum Leopoldi et Claudie (n° 636), što je, prema povijesti tiskarstva Antona Mayera, jedno od posljednjih izdanja tiskare Cosmerovius koja je djelovala do 1674.⁷² Svezak (n° 636), koji je uredio sveučilišni profesor filozofije Marcellinus Bautschner⁷³, sadrži nekoliko pjesama otmjenih mladih plemića upućenih vladarskomu paru, među njima, na stranici B3, pjesmu Adama Zrinskoga:

Dialeuctum genus sativi blandassimum Polymnia exhibet, crescit juxta vias laetissimum. Unde viarum speculatrix audit apud Poetam, et indicat nobis Leopoldi
 
 

Prudentiam

Mater consilii, arbitra belli:

Aere ligent, et ferro turres:

Arietibus clausos docto perfringere postes,

Te viduae pereunt multiplicis artis Athenae,

Ac in cineres prisca labascit

Thebe, centenis cumulata ab Osiride portis,

Niliacis Urbs inclyta terris.

Te viduus patrios Phaeton sine lege Jugales

Stellatae per templa Dianae

Decoxit miracula Mundi.

Frustra hoc exoculi jactamus lumine muros,

Dum, semper regitur sani dictamine jani,

Tuta sub Augustis requiescit Caesaris alis,

Consilio, qui non minor armis.

Adam Zrinski je boravio u Beču sve do ljeta 1679. godine. Tih godina nije samo pohađao sveučilište, i nije tek provodio vrijeme sa školskim knjigama i religioznom literaturom (nekoliko – n° 643, 644 i 661 – možda je dobio od svoje sestre, Katarine Zrinske, koja je bila opatica u samostanu karmelićanki), nego je živio i životom dvorske aristokracije. Po gradu, u kojem su i obitelj Zrinski i obitelj Löbl imale svoju palaču, šetao se kao kod kuće. Srećom, njegove vlastite zabilješke u knjigama, daju nam uvid u njegov način života. Prema jednoj zabilješci skrivenoj među listovima debelog Pázmányeva sveska (n° 493), koji je naslijedio još od oca, mogu se naslutiti neke njegove mladićke galantne avanture što su se odvijale u otmjenim krugovima: fürst von Auersperg / a escrire mercredy prochain / Al signor Turina... / der Frau von Kuestemberg / der graffin Von Bechamb...« Adam Zrinski sudjelovao je na dvorskim prijamima i svadbama, između ostalih i na svadbi Karla Lotarinškoga i knjeginje Eleonore Marije Jozefe 1678. godine. Taj je podatak zapisao u malu bilježnicu od osam stranica nađenoj u knjizi o belgijskim ratovima (n° 45), knjizi koja također potječe iz knjižnice Nikole Zrinskoga. Zabilješke koje se tamo mogu naći o belgijskim događajima svjedoče da se Adam pažljivo sprema za put u Flandriju.

Adam Zrinski je, prema Sándoru Takátsu, u ljeto 1678. godine napravio jedan duži put u Erdelj, no, njegova je tvrdnja vjerojatno pogreška.⁷⁸ Uistinu je tek u ljeto 1679. napustio carski grad, nakon što ga je osobno primio car i mađarski kralj Leopold I., a od kojeg je u međuvremenu molio zaštitu razrušenih posjeda i dopuštenje za nastavak studija u Belgiji (Louvain).⁷⁹ Dok mu nije stiglo dopuštenje, otišao je na kratko vrijeme u Međimurje zbog nekih poslova kod kuće. Jedva da se vratio kući, a već je dospio u sukob s okružnim generalom Kristófom Batthyányjem, koji je strepeći za svoj radni djelokrug razljutio se zbog toga što su vojnici Zrinskog ušli u borbu protiv Turaka. Na Batthyányjevo pismo – prema Takácsu grubo –Adam je Zrinski samosvjesnim tonom odgovorio 31. kolovoza 1679. iz Újudvara, pozivajući se na prava svojih predaka, naslijeđenu čast legradskog kapetana: »Što se tiče moje nasljedne kapetanske časti ovdje, ona nije za omalovažavanje, budući da su je moji preci dobili od Visosti za dobro ponašanje i krv prolivenu za sirotu domovinu i cijelo kršćanstvo, pa sam je tim putem još u Majčinoj utrobi naslijedio i ja, i Tvoja Milost mi je, uza sve to, ne može otuđiti.« Pismo je i zbog toga vrijedno pažnje jer Zrinski spominje na kraju i svoje školovanje: »Od Tvoje Milosti, dragi Presvijetli Gospodine, s obzirom na moje škole (koje sam izučio milostivi Gospodine u službi Njegove Visosti i domovine), nisam zaslužio da me toliko kudite u Vašem pismu, niti ću to prihvatiti od Tvoje Milosti.«⁸⁰

Nakon kratke epizode Adam Zrinski kreće, početkom 1680, u planiranu peregrinaciju da bi dovršio svoje studije. Cilj njegova puta, pretpostavljamo da je išao stopama svoga bratića Ivana Zrinskoga (koji je 1669. godine u društvu Marka Forstalla proveo ondje jednu godinu)⁸¹, bilo je sveučilište u Louvainu osnovano 1425/26, koje, inače, nije bilo među institucijama visokog obrazovanja koje su Mađari često pohađali.⁸² U zagrebačkoj knjižnici sačuvane su peregrinacijske zabilješke Adama Zrinskoga (n° 631 Ms). Iz rukopisa pod naslovom Manuscriptum ex iure civili saznajemo da je početkom 1680. boravio prvo u Bruxellesu, a da je zatim u ožujku prešao u Louvain, na pravni fakultet Akademije. Ondje je 13. travnja upisao ime u matrikulu: »Illustrissimus dominus Comes Adamus a Zrinio etc. maiorennis.«⁸³ Pohađajući studij prava dvaput je sudjelovao na takozvanim »subotnjim disputima« te ondje stekao titulu bakalaureata. Posljednja zabilješka o njegovu boravku u Louvainu nalazi se u zapisniku s nadnevkom 16. siječnja 1681.⁸⁴ Po sveščanom rukopisu na francuskome jeziku, De la fortification militaire, datiranom početkom travnja 1681. godine (n°629 Ms, 630 Ms), čini se da je slušao i predavanja o fortifikaciji, koja je imala veliku tradiciju na njemačkim i flandrijskim područjima.⁸⁵ Putem je kupio i nekoliko francuskih knjiga, pored ostalih i amsterdamsko izdanje Povijesti Židova Josipa Flavija iz 1681. godine (n° 648).

Povratak kući bio je vezan za važan događaj u njegovu životu: napunio je osamnaest godina te ga je vladar 28. prosinca 1680. godine proglasio punoljetnim.⁸⁶ Put ga je vodio kući u Čakovec gdje se svom snagom prihvatio uređenja imovinskih i drugih poslova. Slijedeći primjer svojih predaka, prije svega svoga oca Nikole Zrinskoga i strica Petra Zrinskoga, uključio se u borbu protiv Turaka te se istakao i u njezinoj književnoj promidžbi. Glede toga mnogo govori činjenica da je imao svoju ulogu i u daljnjem širenju utjecaja Syrene na hrvatsku književnost. Među rukopisima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu nalazi se autograf njegova pisma na latinskome jeziku koje je upućeno svestranom stvaraocu hrvatske književnosti XVII. stoljeća, Pavlu Ritteru Vitezoviću, kojeg Jenő Berlász naziva »ocem ilirizma«.⁸⁷ U tom pismu zahvaljuje za stanovite pjesme koje su mu poslane te cilja na dar koji je poslan Vitezoviću: »Gratias repono maximas pro carmine, et carminice sane responderem si essem Poeta ex capite sed quandoquidem sim tantum ex libris, id possum de Dominatione Vestra Generosa affere quod Juvenalis resolvere nequiit loquendo de Poeta insigni... Transmitto unum aureolum et me memoriae tuae recommendo.«⁸⁸ Pjesme spomenute u tekstu vjerojatno bi mogle biti Vitezovićeve pjesme napisane 1683, odnosno 1684. godine, koje slave Adama Zrinskog.⁸⁹ Vitezović se upoznao s Adamom Zrinskim u prosincu 1683. godine na posjedu bana Nikole Erdődyja, gdje je pred okupljenim gostima »predstavio svoju pjesmu na hrvatskom jeziku o sigetskom Nikoli Zrinskom pod nazivom Hektor. Može se pretpostaviti da je pjesma bila istovjetna epu Oddilyenje Sigetsko, koji je već postojao u rukopisu, eventualno bio je to jedan njegov dio ili inačica.«⁹⁰ Djelo pod nazivom Oddilyenje Sigetsko Vitezović je prije, 1684. godine, objavio u Linzu (RMK III, 3299), zatim 1685. godine u Beču (RMK III, 3338). Ep i pridodane pjesme što govore o opsadi Sigeta nedvojbeno otkrivaju utjecaj spjeva Nikole Zrinskoga Szigeti veszedelem, odnosno njegove hrvatske inačice koju je napisao Petar Zrinski. U sitnijim dijelovima pojavljuju se imena Deliman, Amirassen, Rustan, Hamvivan, i kao da ponavljaju mađarske i hrvatske epigrame iz Syrene.⁹¹ Izdanje koje se pojavilo u Linzu 1684. godine počinje s pjesmom koja slavi Adama Zrinskog... Ime Adama Zrinskoga sigurno nije slučajno dospjelo na početak Vitezovićeve knjige u spomen Sigetu.

Nakon završetka svojih studija Adam Zrinski ubrzo se i osobno pojavio na poprištima borba s Turcima. U pismu Kristófu Batthyanyju, datiranom 20. listopada 1682, Pál Esterházy spominje ga na čelu vlastite čete,⁹² jedan izvještaj pak iduće godine govori o njegovu sudjelovanju u oslobođenju Beča.⁹³ Zbog vojnih uspjeha ubrzo je postao dvorski komornik i savjetnik, ojačan je u svojoj nasljednoj časti vječnog glavnog legradskog kapetana, a 1. srpnja 1684. godine kralj je potpisao ispravu kojim Adama Zrinskoga proglašava glavnim legradskim kapetanom uz plaću.⁹⁴ Vjerojatno je 1684. godine odveo pred oltar Katarinu Mariju Lamberg, koja je potjecala iz drevne austrijske obitelji, jer izvještaj isusovca Dominika Porta od 5. lipnja govori kako je Adam Zrinski 1. lipnja objedovao u Varaždinu kod isusovaca sa svojom mladom suprugom.⁹⁵

S početkom rata za povratak teritorija, počev 1686, Adam Zrinski više se puta našao na bojnom polju s tolikim uspjehom da se veliki vezir raspitivao o njemu, 1686. godine, kod poslanika erdeljske kneževine u Carigradu Mátyása Balóa, a godinu dana kasnije palatin ga u svojem izvještaju preporučuje među ostalim velikašima za generala mađarske vojske. ⁹⁶ Da je i dalje stajao u časti kod Leopolda I., upućuje i činjenica da je prigodom krunidbe Josipa I., 9. prosinca 1687. godine, nosio krunidbeni mač u povorci.⁹⁷

Njegov streloviti uspon⁹⁸ prekinula je bitka koja se odigrala kod Slankamena 19. kolovoza 1691. godine. Ondje, u blizini mjesta gdje se susreću Dunav i Tisa, nalazilo se bojno polje na kojem se sudarila kršćanska vojska koju je vodio Lajos Badeni s vojskom Mustafe Köprülüa. Pukovnik Adam Zrinski, koji se borio na strani Lajosa Badenija, izgubio je život u toj »najkrvavijoj bitci stoljeća«. Prema pavlinskoj tradiciji, pronašli su njegovo mrtvo tijelo, prenijeli ga kući i za vječni pokoj pokopali u obiteljskom grobu u Szentiloni.⁹⁹

Kraj njegova životnoga puta smatra dostojnim ovjekovječenja za buduće naraštaje i suvremeni mađarski kroničar Mihály Cserei: »Adam Zrinski je, našavši prolaz, s Mađarima koji su mu bili pri ruci velikom hrabrošću ušao u rov i počeo napadati janjičare, ali u velikom zanosu nije pazio na sebe, ustrijelili su ga, i tamo je pao veliki vitez i gospodin, i s njim izgubila je mnogo cijela dična kneževska obitelj Zrinski.«¹⁰⁰ Poseban opis slankamenske bitke objavio je Johannes de Raan iste te godine u Amsterdamu. Veliku bakrenu graviru na izdanju napravio je Ramoyen de Hooghe. Zanimljivost je da je na njoj, s oznakom »10. Conte Zrin«, ovjekovječen i Adam Zrinski u borbi protiv Turaka.¹⁰¹

Knjige Adama Zrinskoga nalaze se danas zajedno s knjigama Nikole Zrinskoga u posebnoj zbirci Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Zbog nedostatka podataka o prethodnom smještaju i sudbini knjiga, upućeni smo samo na pretpostavke.

Prilikom sustavnoga pregleda knjižnice Zrinskih palo je u oči kako se kroz pretežnu većinu svezaka provlači – obično na recto ili verso predlista – numeriranje pisano smeđom tintom i starinskim rukopisom. Poznajući svu građu Bibliothece Zriniane može se tvrditi da je do toga došlo u vrijeme Adama Zrinskoga pri popisu knjiga; takvo numeriranje provedeno i u knjigama koje su nabavljene nakon smrti Nikole Zrinskoga, dakle 1664, ali nije provedeno u onim dvjema knjigama koje su objavljene nakon smrti Adama Zrinskoga (Cornelius Neposnak Híres neves hadifejedelmeknek életekrül és cselekedetekrül írt könyve, Kassa 1763, n° 721; i Les décades de Tite Live III–IV., VIII. Amsterdam, 1695–96 , n° 725–728), ni u drugim, stranim knjigama koje su kasnije dospjele u knjižnicu, poput onih što su pripadale obitelji Vlašim. Knjige se ni po veličini, ni po struci ne mogu dovesti u bilo kakav smisleni red s brojevima napisanim smeđom tintom. Ti brojevi, dakle, nisu mogli biti uneseni prilikom uređenja knjižnice, nego prilikom nekog (imovinskog) popisa. Najveći je broj 805 (n° 532), što ujedno znači da je u vrijeme prebrojavanja knjižničnog fonda moglo biti barem toliko svezaka. Popis je vjerojatno napravljen između 1681. i 1695–96. godine, po svoj vjerojatnosti nakon smrti Adama Zrinskoga 1691. godine.¹⁰² Znamo da je procjena imovine Zrinskih u Čakovcu započela već u rujnu 1691. godine, a da je početkom 1692. godine završena.¹⁰³ Béla Majláth vidio je još jedan krnji primjerak na njemačkome jeziku toga inventara pokretnih dobara krajem XIX. stoljeća u Bítovu, pa je i citirao nekoliko podataka iz njega kada je pisao članak o oklopima u Nacionalnom muzeju.¹⁰⁴

Pri tome je uočljivo, kako značajnomu dijelu knjiga koje je Adam Zrinski kupio u Beču za svojega školovanja nedostaju ti brojevi. Nema ih u primjercima Disputatio (n° 664–668), u Florilegiumu (n° 636), u udžbenicima-koligatima (n° 657, 658) niti u filozofskim bilješkama (n° 625 Ms–627 Ms). Nedostaju i u onim knjigama u kojima nalazimo Adamove vlastoručne zabilješke, među njima i u radu De bello Belgico Famiana Strade (n° 45), premda se taj svezak nalazi već u čakovečkom katalogu iz 1662! Popis se, dakle, sasvim sigurno nije pravio u Beču, nego u Čakovcu.

Prema brojevima napisanim smeđom tintom možemo zaključiti da je knjižnica Nikole Zrinskoga – izuzevši, eventualno, godine meteža 1670–1673, kada se i Marija Sofija Löbl selila prvo u Varaždin, a zatim u Vrbovec¹⁰⁵ – ostala u Čakovcu sve do smrti Adama Zrinskoga 1691. godine. Samo je osamnaestak knjiga Adama Zrinskog i nekoliko svezaka iz knjižnice njegova oca bilo premješteno u Beč. Njih su mogli pripojiti građi čakovečke knjižnice kada je Katarina Marija Lamberg 1692. godine konačno napustila Čakovec i ponijela knjižnicu sa sobom u drugi brak.¹⁰⁶

Prosuđujući o odnosu Adama Zrinskog prema knjižnici, ne smijemo zaboraviti da je on posjedovao tadašnji cjelokupni fond knjižnice, i sve nam ukazuje na to da je on i živio s tom mogućnošću obrazovanja koje mu je pružala zbirka neprocjenjive vrijednosti. Možemo za to dati jedan zanimljiv primjer. Ex librise Nikole Zrinskoga, kojih je, kako izgleda, ostalo i nakon njegove smrti, stavio je on i u onih pet knjiga koje je sam nabavio. U primjerak Rövid magyar cronica Gergelya Pethőa, koji je sam nabavio, stavio je ex libris iz 1646. godine s motom "Nemo me impune lacesset" (n° 652), a u već spomenuti udžbenik retorike De Cygnea stavio je varijantu istog tog ex librisa bez godine (n° 641). Slavni ex libris s motom "Sors bona nihil aliud" iz 1652. godine nalazimo u knjigama: Reginae palatium eloquentiae (n° 651) Gerarda Pelletiera iz 1669. godine, Nervus opticus (n° 663) Zachariasa Trabera izdanog u Beču 1675. godine i Vite et azzioni (n° 647) Gualda Priorata, bečko izdanje iz 1674.– vjerojatno je i to kupio kao udžbenik. U Prioratovu djelu dirnulo ga je poglavlje koje se odnosi na Zrinske, pa ga je označio kao što je to uradio i u Rövid magyar cronica (n° 652) Gergelya Pethőa koju je sam nabavio. Mnogo govori činjenica da se jedini crtež knjižnice koji je nama poznat vezuje za njegovu osobu. Bečki graver, Tobias Sadler, stavljajući u stranu crtačke sheme, ovjekovječio ga je kako lista knjige pred policama knjižnice.¹⁰⁷

Vlasništvo Adama i Nikole Zrinskog prvi je pokušao razdvojiti posljednji privatni vlasnik knjižnice, Heinrich Daun, na osnovi nama nepoznatog izvora (možda prema živoj obiteljskoj predaji ili prema odvojenom smještaju). Zabilješka "ex libris comitis Adami a Zrinio" koja se može naći u pojedinim svescima napisana je njegovim prepoznatljivim rukopisom. Budući da je pri uređenju knjižnice pripisao Adamu Zrinskomu više djela koja su ranije, s velikom sigurnošću, bila u posjedu Nikole Zrinskoga (n° 464, 485, 490) te jedan svezak koji je objavljen nakon 1691. godine (n° 721), nismo držali njegove vlasničke oznake odlučujućima pri razvrstavanju knjiga. S najvećom sigurnošću možemo držati da je Adam Zrinski nabavio knjige koje su izdane između 1665. i 1691. godine, čak i onda kada se među njima nalazi nekoliko djela objavljenih u Veneciji 1665. godine, koja nisu mogla stići njemu osobno, nego obitelji, odnosno Mariji Sofiji Löbl (N° 640, 655).¹⁰⁸ U knjige Adama Zrinskog, međutim, nismo svrstali samo njih. Ovamo pripadaju i djela koja sadrže vlastoručne zabilješke Adama Zrinskoga (n° 649, 652, 657) te oni svesci, objavljeni nakon 1664. godine, u kojima je broj iz popisa što je napravljen u vrijeme Adama Zrinskoga, a imaju znak stranog vlasnika (npr. n° 660).

Dio knjiga koje je nabavio Adam Zrinski, gradivo su bečke isusovačke škole. Zanimljivo je – a to je u početku i pravilo teškoće pri razvrstavanju – da je Ignac Hynek z Vlašime, koji se gotovo pola stoljeća ranije također školovao kod isusovaca, stjecao znanje iz zapanjujuće sličnih udžbenika. I on je, kao i Adam Zrinski, imao, primjerice, jednu stariju verziju retorike Cyprianusa Soareza (n° 714) odnosno Ciceronovo djelo pod nazivom De officiis (n° 688).

Što je Adama Zrinskoga osobito zanimalo, možemo zaključiti iz onih knjiga i rukopisa, kao i zabilježaka u knjigama, koji se ne nalaze u krugu gore spomenutih. Na njegov interes za pravo, koji se održao sve do kraja njegova života, ukazuje činjenica da je nabavio pravno djelo Johanna Pomerescha objavljeno 1684. godine u Leipzigu i Jeni (n° 653) te zbirku tekstova pravne tematike Franciscusa van der Zypa (n° 669, 670). O interesu za politiku najbolje svjedoče njegove zabilješke u knjigama. O njegovim zabilješkama koje se nalaze u djelu Famiana Strade o belgijskim ratovima (n° 45) već je bilo riječi, kao i o knjizi Gualda Priorata (n° 647). Ali zabilješke Adama Zrinskoga čuva i rad Antoinea Auberya o Richelieuu (n° 177), koji je izvorno pripadao Nikoli Zrinskomu.

Sa svom sigurnošću, od 46 svezaka (među njima i rukopisa) uvrštenih među knjige Adama Zrinskog samo je jedan dio on nabavio. Povrh toga, što možemo računati i na to da je jedan značajniji dio tih knjiga iščezao, može se pretpostaviti da se u odjelu C prema našem opisu fonda – ali samo pod pretpostavkom, dakle, ne sigurno – nalaze knjige što se drže Nikolinima a da ih nije nabavio otac, nego njegov sin.

To se ponajprije može pretpostaviti u slučaju knjiga na francuskome jeziku, naročito ako je riječ o onima koje su objavljene 1684. godine. Tako je npr. teško odlučiti tko je mogao naručiti La Calprenèdeov rad pod naslovom Faramond (n° 550), Scudéryjev roman Artamène (n° 607–614) te 12 svezaka lionskog, francuskog Livija (n° 567–578). Njihovo dospijeće u knjižnicu mogao bi biti plod ojačanih francuskih veza Nikole Zrinskoga1664. godine, iako nemamo podataka o njegovu poznavanju francuskoga jezika, ali njih je mogao nabaviti i Adam Zrinski, za kojega je poznato da se znao služiti tim jezikom, iako su njegove francuske veze još neotkrivene. S obzirom na interes za pravo Adama Zrinskoga, isto se to može pretpostaviti o ponekoj pravnoj knjizi neizvjesnoga podrijetla (npr. n° 532, 536, 547, 561). Ako uzmemo u obzir da je broj knjiga koje su imale signature, i koje su, dakle, bile svrstane na svoja mjesta, bio veći od 600, a da je pak pri popisu baštine Adama Zrinskoga registrirano više od 800 svezaka, onda možemo imati približnu sliku o porastu knjižničnoga fonda.

Adam Zrinski poginuo je mlad u bitki kod Slankamena, bez nasljednika. Iako je u oporuci osigurao svojoj ženi Mariji Katarini Lamberg doživotno uživanje imovine, ugarska je komora proglasila obitelj izumrlom i započela s popisivanjem njezine imovine. Nakon dugotrajnih pregovora udovica je prihvatila godišnju sumu od 50 000 forinta i nakon isteka godine žalosti ponovo se udala.¹⁰⁹ Pokretna dobra koja je Adam Zrinski ostavio za sobom — među njima riznicu, zbirku oružja, slike i samu knjižnicu — odnijela je sa sobom u Moravsku, u selo Bítov gdje je živio njezin nov suprug.

Bítov (na njemačkome Vöttau) danas je ugodno ljetovalište. Nalazi se sjeverozapadno od Znojmoa u dolini rijeke Dyje (Thaya), tek nekoliko kilometara od austrijske granice. Dvorac, koji se uzdiže na brdu u šumi, udaljen je pola sata hoda od sela, nažalost, zbog višegodišnjih restauratorskih radova nije bio otvoren posjetiteljima u vrijeme nastanka ove sudije. Posljednji mađarski istraživač koji je 1959. posjetio dvorac u Bítovu uzaludno tražeći eventualno preostale sveske knjižnice Zrinskoga bio je Andor Tarnai.¹¹⁰

O povijesti bitovskog dvorca prvi put imamo podatke iz XI. stoljeća. Od početka XVI. stoljeća u vlasništvu je drevne moravske obitelji Jankovských z Vlašime (članovi obitelji radije su koristili njemački oblik imena Wlassim ili Wlaschim). Maximilian Arnošt II., praunuk Bedřicha z Vlašime koji je osnovao bitovsku granu obitelji, postao je drugim mužem udovice pokojnog Adama Zrinskog. U njihovu braku rodile su se dvije kćeri, te je tako obitelj Jankovských z Vlašime izumrla po muškoj strani. Kako starija kći nije imala dijete ni s jednim od svojih muževa (najprije se udala za grofa Kaunitza, kasnije za jednog Cavriania), Bítov je dospio u vlasništvo grofa Heinricha Josefa Dauna jer je brak sklopio s mlađom kćeri Marijom Leopoldinom.¹¹¹ Bitovsko su imanje nakon toga po prvom nasljednom redu naslijedili članovi obitelji Daun. Redoslijed nasljednika pokazuje ova tabelica:

Bedřich z Vlašime † 1639 (utemeljitelj imanja Bítov)

‌

Ignac Hynek z Vlašime † 1653

‌

Maximilian Arnošt I. z Vlašime (budući da je bio slabouman, umjesto njega upravljala je imanjem njegova žena, Jana Alžbet Scherfenberg † 1695)

‌

Maximilian Arnošt II. z Vlašime † 1736 (od 1692. njegova je žena Maria Katalin Lamberg, udovica Adama Zrinskog)

‌

Jana z Vlašime (njezin je prvi muž

Gr. Kaunitz; drugi muž Gr. Cavriani)

Maria Leopoldina z Vlašime † 1734

(njezin je muž Heinrich Josef Daun † 1761)

Heinrich Daun † 1890

Vladimir Daun † 1896

Otakar Daun † 1904

Obitelj Daun drevnog je podrijetla i bila je na dobrom glasu u carstvu. Iz njezinih redova potječu brojni vrsni vojnici. Brat bitovskog Heinricha Josefa, Johann Jakob Daun, bio je napuljski potkralj i knez u Teanou. Njegovi su potomci bili priznati i kao ugarski podanici; mađarska obitelj Pálffy-Daun naslijedila je njezine titule izumiranjem kneževe obitelji.¹¹² U pamćenju moravskih Dauna živa je bila činjenica o rodbinskoj vezi s obitelji Zrinski. Maximilian Daun imao je dugotrajan spor s austrijskom komorom oko svote kojom je ona bila dužna još Adamu Zrinskomu za izgrađivanje zidina oko Karlovca.¹¹³

Dauni nisu obogaćivali knjižnicu. Ni za jednu knjigu od danas postojećih ne možemo tvrditi sa sigurnošću da su je oni nabavili. Mademoiselle Dores d’Althan, vlasnica francuske “tragi-comédie” pod naslovom Armetzar (n° 720), možda je majka Heinricha Dauna. U Bítovu se samo jedna značajnija ostavština umiješala među knjige iz Čakovca: knjižnica Ignaca Hyneka z Vlašime. Njegov potpis imaju 33 sveska. Sačuvana su i dva njegova autografska rukopisa. Iz njegove knjižnice potječu i svesci u kojima su zabilješka “Ecclesiae Gemnicensis” (Jemnic, selo kraj Olomouca) i potpisi paroha Joannesa Zagrabinusa, Gotefredusa Soebellaya i drugih seoskih župnika iz okolice Olomouca (Ratkov, Mikolovice). Bez dvojbe možemo navesti kao njegove i one knjige koje, iako nemaju nikakvih signatura ili zabilježaka, sadrže zapise na češkom jeziku. Ignac Hynek z Vlašime školovao se u isusovačkoj gimnaziji u Brnu. Od 1631. studirao je na sveučilištu u Olomoucu. Obavljao je važne državnopravne službe u Moravskoj; bio je autor priručnika o uzgoju konja u trima svescima.¹¹⁴ Njegov krug interesa ponekad pokazuje iznenađujuće podudarnosti krugom interesa Nikole Zrinskoga, odnosno Adama Zrinskoga (čak im je i rukopis jako sličan!) — što nas upozorava da moramo biti oprezni pri utvrđivanju vlasnika svezaka dvostruke provenijencije.

Ukoliko zbirci, koja je u vrijeme smrti Adama Zrinskoga imala više od 800 knjiga, dodamo ostavštinu Vlašimovih i eventualno nekoliko svezaka koji su se slučajno nalazili unutar nje, trebamo računati s oko 850 jedinica početkom XVIII. stoljeća. Od toga su se otprilike 320 svezaka izgubila u vrijeme bitovskog razdoblja. Za gubitke unutar zbirke ne mogu se kriviti samo Dauni koji su bili ravnodušni prema knjigama, a pri tome su bili angažirani i u ratovima za španjolsku baštinu. Zbog značajnih gubitaka postavlja se pitanje o eventualnoj nekadašnjoj raspodjeli knjiga. Moguće je da su Maximilian Arnošt z Vlašime i dvije kćeri Marije Katarine Lamberg podijelili pokretnine iz majčine ostavštine, među njima i samu knjižnicu. U jednom, danas već nestalom svesku, mogle su se pročitati zabilješke grofa Cavriania, drugog muža starije kćeri, Jane z Vlašime (n° 723). To pokazuje da knjižnica nije mogla biti isključivo vlasništvo mlađe kćeri i njezine obitelji. Upoznavanju s detaljnijim podacima o ovome razdoblju možemo se nadati tek nakon završetka preuređenja obiteljskog arhiva Daunovih unutar državnog arhiva u Brnu jer će njegov materijal biti moguće istraživati. Ubuduće, možda ne bi bilo beznadno pronaći primjerke onog dijela knjižnice koji smo izgubili iz vida. Poznato je da neke slike i dokumente ostavštine Zrinskih čuvaju galerija muzeja Roudnice nad Labem odnoso arhiv obitelji Lobkowitz u Litomieřiceu.¹¹⁵ Njihov nasljednički red također nije raščišćen ni dan-danas.

Heinrich Daun, ljubitelj starina, pronašao je manji dio knjižnice u drugoj polovici XIX. stoljeća u jednoj od najvlažnijih prostorija zamka,. Razbacene, polupropale sveske brižljivo je razvrstao i smjestio ih u posebnu sobu.¹¹⁶ Na temelju Catalogusa iz 1662, koji je također pronašao, pokušao je identificirati knjige. Na hrbat knjiga zalijepio je papirnate etikete na kojima je napisao ime autora i naslov. Naveo je također signaturu djela iz Catalogusa označivši struke s rimskim brojevima. Ovu signaturu napisao je crvenom tintom i na unutarnjoj strani stražnjih korica. Mnogo pogrešaka je učinio pri identifikaciji, jer nije bio stručnjak na ovome području. Na stražnje korice nekoliko knjiga, koje nisu bile navedene u Catalogusu, napisao je ime Adama Zrinskog. Heinrich Daun procijenio je i ostale predmete nasljedstva Zrinskih za koje znamo danas. Blago čakovečke oružarnice osnova je poznatog Rüstkammera u zamku. Grb Zrinskih visio je na zidu viteške dvorane uz vrijedno oružje.¹¹⁷

Prvi je put László Szluha skrenuo pozornost mađarskih znanstvenika na bitovsku knjižnicu Zrinskih. Szluha, koji je bio mladi svećenik, radio je u Beču kao odgajatelj sina Alfonza Pallavicinija. Krenuvši na izlet ljeta 1873. godine, dospio je i u Bítov gdje je na policama knjižnice naišao na duguljastu bilježnicu s uvezom od palimpsesta koja je sadržavala Catalogus iz 1662. Prepoznavši važnost svog otkrića, uspostavio je kontakte s Ferencem Toldyjem, ondašnjim glavnim tajnikom Mađarske akademije znanosti. Postigao je da vlasnik ugosti u Bítovu znanstvenog stručnjaka Akademije radi stručne obrade knjižnice. Heinrich Daun je čak susretljivo prepisao Catalogus iz 1662. u jednu malu bilježnicu izostavljajući iz popisa stavke za koje je mislio da su se u međuvremenu izgubile.¹¹⁸ Sam je profesor Toldy namjeravao doputovati na lice mjesta, ali je više puta morao odgoditi putovanje zbog sve težih bolesti. Možda je pomalo izgubio volju za napornim putem kada je saznao da se rukopis pod naslovom Giarmati Balassa Bálint faitalan éneki (Bludne pjesme Bálinta Balasse od Gyarmata), naveden u Catalogusu, izgubio tijekom stoljeća. Szluha je poštom poslao u Peštu radi prepisivanja rukopis koji je najviše zanimao Toldyja, kodeks unutar koji je sadržavao prijevod Chariclie. Szluha je također poslao prijepis pod naslovom Az köz etkeknek fözeseröl valo rövid iegzes (Kratke zabilješke o kuhanju običnih jela) starom akademiku. Kako je Ferenc Toldy nedugo nakon toga umro, obrađivanje knjižnice čekalo je Lászla Szluhu, koji se s velikim zanosom primio posla. Uskoro se, međutim, i on razbolio te je umro 31. svibnja 1879. Na obljetnicu njegove smrti László Toldy (sin Ferenca Toldyja) održao je u Društvu povjesničara predavanje pod naslovom Sjećanja na Lászla Szluhu i knjižnica Zrinskih koje je izazvalo veliko zanimanje. Izborna skupština ovoga društva donijela je odluku o stručnoj obradi knjižnice i zadužila vrsnog kodikologa Jánosa Csontosija da otputuje na lice mjesta i tamo istraži materijal.¹¹⁹ Na Csontosijevo putovanje došao je red u rujnu 1881. Iz nepoznatih razloga, međutim, proveo je samo “nekih četvrt sati” s knjigama. Njegove usputne zabilješke mogu se naći na stražnjim, praznim listovima bilježnice koju je sastavio Heinrih Daun. Možda Csontosi nije cijenio dovoljno značenje knjižnice za znanost – ili su se možda pojavili nepopravljivi nesporazumi između njega i starog grofa? – no poslije više nije pokušao otputovati u Bítov. Svoje opaske i iskustva nije objavio. To je tim žalosnije što je na spomenutoj sjednici Društva povjesničara tvrdio da se, po njegovu saznanju, i izvan Bítova unutar velikih, njemu poznatih javnih zbirka nalaze brojni svesci podrijetlom iz knjižnice Zrinskih.¹²⁰

Prošlo je deset godina a da se ništa nije zbivalo u vezi s knjižnicom. Ferenc Pulszky, ravnatelj Mađarskog nacionalnog muzeja, saznao je 2. siječnja 1890. za smrt Heinricha Dauna i namjeru nasljednika da ostavštinu prodaju na dražbi. Radi kupovine odmah je poslao u Moravsku Bélu Majlátha koji je unatoč žurbi ipak zakasnio: “Iako sam se još 5. siječnja u Vöttau prijavio kod grofice,svoju zadaću tek sam djelomično mogao obaviti jer sam na temelju izvornog popisa oružarnice Nikole Zrinskog sastavljenog 1692. osim oružja nekolicine vitezova iz njegove pratnje uspio nabaviti i izvorni uljani portret pjesnikova poprsja naslikanog na samrtnoj postelji; knjižnica je međutim bila prodana zajedno s knjižnicom Daunovih osam dana prije mojeg polaska i iz treće ruke završila je na tržnici bečkih antikvara.”¹²¹ Čudna je nejasnoća u Majláthovu izvještaju spominjanje grofice udovice. Naime, Daunova žena u tom trenutku odavno je već bila mrtva. U stvarnosti nasljednici su bitovske ostavštine bili braća Heinricha Dauna, Otokar i Vladimir. Majláth je knjige iz Bítova pronašao u Beču, u antikvarijatu S. Kendea na adresi Heumühlgasse 3. Vrstan trgovac knjigama Kende, koji je bio strani partner javnih zbirka u Mađarskoj, bio je svjestan značenja onoga što je nabavio.¹²² Poštivao je jedinstvo knjižnice i dopustio Majláthu proučavanje zanimljivijih primjeraka zbirke i kopiranje nepoznatih autografa Zrinskoga; ali nije prenaglio u prodaji knjiga. Objavio je katalog o knjigama pod naslovom Bibliotheca Zrinyiana, zasigurno iz poslovnih razloga, zbog reklamiranja, ali s nedvojbeno zahtjevnom stručnom kompetencijom. Kende je uzalud poslao svoj katalog značajnijim mađarskim knjižnicama i privatnim kolekcionarima, nije se našla niti jedna mađarska ustanova ni mecena koja bi se prihvatila isplate paprene svote što se tražila. Iskoristivši neodlučnost mađarske strane, hrvatska je vlada konačno kupila knjige za 12 000 forinti i predala ih na čuvanje Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.¹²³

Kende je prodao kompletnu ostavštinu kupljenu u Bítovu. Zbirka je sadržavala: 1. sačuvane sveske fonda zabilježene u Catalogusu iz 1662.; 2. sveske u kojima je Kende, iako nisu bili navedeni u Catalogusu, ipak prepoznao ili mu se samo činilo da prepoznaje one koji su pripadale Zrinskome te je o ovoj svojoj spoznaji izvjestio u vlastitom katalogu; 3. sveske za koje se zbog nekog razloga smatralo da su pripadali Adamu Zrinskome, i 4. sveske za koje je smatrao da su se nakon smrti Zrinskoga u bitovskom razdoblju priključili glavnom fondu. Kendeov katalog nije sadržavao sveske koji su pripadali ovoj posljednjoj grupi.

Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu sastavila je posebnu zbirku svezaka kupljenih od Kendea pod naslovom “Bibliotheca Zriniana”. Neshvatljivo je, međutim, da su iz zbirke uklonjeni rukopisi i da je nekoliko tiskanih knjiga uvršteno u druge odjele knjižnice (n° 230, 231, 309, 479, 679). U međuvremenu je nestalo još deset svezaka o kojima je još i Kende pisao kao neizgubljenima (n° 61, 227, 228, 529, 547, 561, 606, 669, 670, 723). Moguće je da su zbog nekog nama nepoznatog razloga priključeni zbirci neki svesci koji su, po svjedočenju kasnijih bilježaka hrvatskih vlasnika, teško mogli potjecati iz Bítova (npr. n° 518, 731). Podrijetlo je ovih svezaka nejasno, nema dokaza da su nekada pripadali knjižnici Zrinskoga. Ne može se isključiti, međutim, mogućnost da su neki dijelovi čakovečke knjižnice ostali u Hrvatskoj. Prema Emilu Laszowskom u Čakovcu su pronađeni neki dokumenti vezani za obitelj Zrinski i 1918.¹²⁴

Na izložbi povodom tristote obljetnice rođenja Zrinskoga, organizirane već 1918. u Budimpešti, nalazila se cijela zbirka Bibliotheca Zriniana u predvorju zgrade Akademije. Izložbu su prekinule revolucije. Godinu dana trebalo je čekati da se knjige koje su bile pospremljene u škrinjama unutar skladišta Akademije vrate u Zagreb. Povijesni su događaji, također, onemogućili domaće stručnjake u detaljnom pregledu knjiga. Autori izložbe Zoltán Ferenczi, Bálint Hóman i Mária Sántay u svojem su katalogu objavili samo kratke opise pojedinih stavka.¹²⁵ Mária Drasenovich, studentica Jenőa Kastnera, pokušala je 1932. obraditi bilješke Nikole Zrinskoga u knjigama po nalogu Zavoda za talijanistiku Sveučilišta u Pečuhu. Maria Drasenovich je disertaciju — kako su to utvrdili i njezini recenzenti — napisala bez nužne stručne kompetencije i temeljitosti.¹²⁶

Zbirka Bibliotheca Zriniana danas je smještena u skladištu Zbirke rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Od pomoći su pri korištenju knjižnice jedan rukopisni popis s početka stoljeća i jedan moderniji katalog s tiskanim listićima. Današnja signatura svezaka počinje slovima BZ i stavlja se u gornji lijevi kut prednjih izvanjskih korica gdje su nalijepljene tiskane knjižničarske naljepnice. Slične, ali starije naljepnice mogu se naći i na unutarnjim stranama prednjih korica, u gornjem lijevom kutu. Na njima su nevažeće, starije signature napisane olovkom.¹²⁷ Posebnost čine sadašnje evidencije duplikati smješteni na police uz prvotne primjerke bez samostalnih signatura. Korice i listovi često pokazuju tragove nekadašnje vlage i crvotočine. Kao što se vidi po prašini na gornjim rubovima i po često zalijepljenim (ponekad nerazrezanim) arcima, ove se knjige rijetko listaju. Nema tragova neodgovornog korištenja knjiga — osim, na nekim mjestima, širokih poteza Károlya Széchyja olovkom u boji.

Neki svesci Bibliothece Zriniane pojavili su se na izložbi o Jurju Križaniću, koju je knjižnica organizirala 1983. godine. One su navedene i u skladno sastavljenom katalogu izložbe. Suradnici rukopisne zbirke planiraju napraviti moderan katalog ove zbirke.

Ovime ne smatramo završenim istraživanje povijesti Bibliothece Zriniane, odnosno, unutar nje, knjižnice Nikole Zrinskoga. Istraživački rad u budućnosti može donijeti još značajnije nove rezultate, koji bi mogli nadopuniti odnosno preinačiti naše tvrdnje. Posebno na trima područjima možemo očekivati – ukoliko istraživači sretne ruke uđu u trag vrelima – važne novine. Rješenje pitanja nije li moguće da je jedan dio Bibliothece Zriniane naslijedila i neka druga obitelj osim Daunovih, možemo očekivati od povijesnih istraživanja obitelji i knjižnica u Češkoj. S druge strane, može se pokušati istraživanjem ostavštine bečkog antikvarijata S. Kendea kako bi se eventualno mogle raščistiti okolnosti kupovanja, a kasnije prodavanja knjižnice. Od hrvatskih kolega očekujemo otkrivanje dokumenata o kupovini sačuvanog fonda Bibliothece Zriniane s hrvatske strane te objavljivanje eventualnog ondašnjeg popisa. Istraživači iz Mađarske, Hrvatske, Češke, Austrije mogu još značajno obogatiti naša saznanja o knjižnici koju je osnovao Nikola Zrinski.

Trans. by Mann Jolán, Neven Ušumović

Lect. by Ivan Kosić, Krešimir Mićanović